A ja ću, ako budem podignut sa zemlje, sve privući k sebi.
Ivan 12,32
Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.) je bio jedan od najvećih umjetnika zapadnog svijeta, poznat kao slikar, kipar i graditelj, ali je za sobom ostavio i nekoliko izvanrednih pjesama. U svojem posljednjem sonetu on sažima osamdeset godina svog života uspoređujući ga s putovanjem preko olujnog mora u čamcu koji se ljulja na valovima. Dobro je svjestan toga da će na svršetku tog puta morati položiti račun za sve što je učinio.
Michelangelo je znao da mu u tome neće pomoći predanost umjetnosti. Stoga je gledao preda se i završio riječima: „Ni slikanje ni rezbarenje neće duši donijeti spasenje, nego samo okretanje k ljubavi Boga, koji na križu pruža svoje ruke da nas prihvati.”
Putem tih riječi uviđamo kako je netko prisvajao današnji biblijski redak za sebe; jer „podizanje“ o kojem je Isus govorio označava njegovo raspeće. To Michelangelovo shvaćanje bitno je za svakoga: ništa što mi možemo učiniti neće nas opravdati na Božjem sudu; samo obraćanjem Onome koji je na Golgoti nosio kaznu za naše grijehe možemo zadobiti spasenje duše, to jest dobiti oproštenje svoje krivnje i vječni život.
Raširene ruke Raspetoga najviši su izraz Božje ljubavi. Bog ne želi da oni koji su se otuđili od njega propadnu, nego ih poziva na to da uživaju u zajedništvu s njim. Doista, on ih želi primiti kao svoju djecu. Isus svjedoči:
„I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin čovječji, da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni” (Ivan 3,14.15).
Današnje čitanje: Izlazak 9,17-35 · Luka 4,1-13
Mobilna aplikacija: