Kršćanstvo NIJE religija!

Iako danas postoji "opće prihvaćeno" tumačenje po kojem je kršćanstvo "jedna od svjetskih religija" – ono to nije.

Zašto?

Definicija religije po Hrvatskoj enciklopediji; "religija (lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati), sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i čina kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu. Taj odnos može biti subjektivan i objektivan. Kada je subjektivan, očituje se u osobnom štovanju i klanjanju pa je riječ o religioznosti." (Poveznica; https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52381 )

Pod pojmom kršćanstvo se danas nazivaju mnoga religijska učenja, koja u svom "crkvenom" sustavu priznaju postojanje Isusa Krista. Neka od njih više ili manje priznaju Njegovu božansku narav, no sva u manjoj ili većoj mjeri odstupaju od Njegovih nauka (doktrina), naputaka i zapovijedi.

"Kršćanske" religije

Najpoznatija i najstarija "kršćanska" religija je rimokatoličanstvo, odnosno učenje Rimokatoličke crkve. Ta religija vuče svoje podrijetlo s početka četvrtog stoljeća nove ere, iz doba rimskog cara Konstantina.

Rimsko carstvo je u prvih 280 godina povijesti kršćanstva zabranjivalo kršćanstvo, a kršćane su strahovito progonili. To se promijenilo nakon navodnog obraćenja rimskoga cara Konstantina. Konstantin je legalizirao kršćanstvo Milanskim ediktom iz 313. godine, čime je želio stvoriti religiju koja će ujediniti Rimsko carstvo, budući da se u to vrijeme počinjalo dijeliti. No, Konstantin nije u potpunosti htio prihvatiti izvorno kršćanstvo, nego je nastavio sa svojim poganskim vjerovanjima i praksom. Stoga je kršćanska crkva koju je Konstantin promicao bila mješavina pravoga kršćanstva i rimskog poganizma. Posljedice toga vidimo do današnjeg dana.

Porijeklo Rimokatoličke crkve je tragičan kompromis kršćanstva s poganskim religijama koje su je okruživale. Umjesto da naviješta Evanđelje i obraća pogane, Rimokatolička crkva pokrstila je poganske religije i opoganila kršćanstvo.

Postoje i mnoge "protestantske" ili "reformirane" crkve (protestantizam je općenit naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. stoljeću. Izvorno je bila obilježena naglašavanjem vjerovanja u opravdanje po vjeri, u svećenstvo svih svetih, odnosno vjernika i u autoritet Biblije) koje se nazivaju "kršćanskim" i "utemeljenima na Bibliji". No iako se u svojim statutima određuju kao crkve koje slijede Kristov nauk, one također, manje ili više, iskrivljuju Isusovo Evanđelje (Evanđelje [grč. εὐαγγέλιον, dobra vijest, radosna vijest; εὐάγγελος, donositelj dobre vijesti, evan-divan, gelos-glas] ), odnosno Njegov nauk, najčešće ga pokušavajući "prilagoditi suvremenom dobu".

U svojim religijskim učenjima postojanje Isusa Krista priznaju i Jehovini svjedoci, mormoni, pa čak i muslimani (islam), no svi oni poriču Njegovu božansku narav, to jest da je On Bog.

"Neo-kršćanstvo"

U posljednjih nekoliko desetljeća pojavile su se mnoge "suvremene kršćanske crkve" koje, iako jesu suvremene – nisu kršćanske!

Tu možemo navesti mnoge lažne "propovjednike" i "učitelje" koji promiču čitav spektar "nauka" koji je u potpunoj opreci s Biblijom.

Neki se temelje na "kršćanstvu prosperiteta" te šire lažan nauk da kad netko postane kršćanin (i pripadnik njihove "crkve") – samo treba njima davati novac i sve će mu se višestruko vratiti! Neki od istaknutih vođa u tome pokretu se Joel Osteen,  Kenneth Copeland, Joyce Meyer i mnogi slični.

Njih slijede i mnogi drugi koji su postali "zvijezde kršćanstva", ali ne propovijedaju biblijsko kršćanstvo i izvorni nauk Isusa Krista, nego svoje iskrivljene i razvodnjene inačice. Da spomenemo samo neke; Todd White, Joseph Prince, Bill Johnson, Carl Lentz, Steven Anderson, Steven Furtick, Jesse Duplantis, Creflo Dollar, Paula White ...

Drugi pak "propovijedaju univerzalnu (sveopću) ljubav" i govore da "Isus voli sve i svakoga", bez obzira kakva je on osoba i što radi!
U tu skupinu spadaju "suvremene" mega-crkve, koje više liče na noćne klubove i koncertne priredbe, kao što su Hillsong, Bethel Church i još neki slični. Takvi vrlo privlačnom glazbom i scenskim nastupima nastoje pridobiti ljude za ono za što oni tvrde da je "kršćanstvo", iako ni s Biblijom ni s Evanđeljem Isusa Krista nemaju nikakve veze.

Danas postoji golem broj lažnih "učitelja" koji ljudima "škakljaju uši", odnosno govore im ono što ljudi žele čuti – umjesto da im govore istinu!

Ekumenizam i "međureligijski dijalog"

Ekumenizam je pokret koji već desetljećima zagovara "pomirenje, suradnju, zbližavanje i jedinstvo kršćanskih crkava", a kao njegova nadogradnja nastao je i "međureligijski dijalog". Osnove za jedno i drugo polaze od lažne teze da se sve religije mole samo jednom (istom) Bogu, ali na različite načine, a krajnji cilj tog pokreta je ujediniti sve religije u jednu svjetsku religiju!

Ekumenizam bi trebao sve "kršćanske" crkve ponovno ujediniti s Rimo-katoličkom, a putem "međureligijskog dijaloga" bi se naknadno ostvarilo "sjedinjenje" i s judaizmom, budizmom i islamom (glavne monoteističke religije). Službeni stav Rimokatoličke crkve o tome pogledajte u propagandnom videu iz Vatikana (link na video; https://youtu.be/ndFIK6W1Gns).

To je toliko pogrešno i neistinito da je meni osobno odvratno te nema nikakvih osnova ni u jednom od svih religijskih učenja, a ponajmanje u Bibliji!

Kršćanstvo (pa makar i rimokatoličko "kršćanstvo"), islam, budizam i novo-judaizam međusobno nemaju ničeg zajedničkog!

No cilj je stvoriti jednu "univerzalnu" (sveopću) mega-religiju u kojoj nije svrha služiti Bogu Stvoritelju, nego toj novoj "crkvi"!

Pa što je onda kršćanstvo?

Prava (i biblijska) definicija kršćanstva je ova: Kršćanstvo je prihvaćanje i nasljedovanje nauka (Evanđelja) Isusa Krista!
Matej 28,18-20 - I pristupi Isus i prozbori im, rekavši: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Pođite, stoga, i poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha učeći ih držati sve što sam vam zapovjedio: i evo, ja sam s vama u sve dane, sve do svršetka svijeta.” Amen.

Kršćanstvo je povijesno i iskustveno (također i znanstveno potkrijepljeno) vjerovanje u događaje i naviještanja opisane u Bibliji (zbirka povijesnih i proročanskih zapisa), koje prihvaća da ne postoji samo ono što mi vidimo svojim osjetilima ("fizički svijet") nego i ono što ne vidimo ("duhovni svijet"), no PRIJE SVEGA - kršćanstvo je prihvaćanje nauka Isusa Krista, čovjeka čije je tijelo postalo os naslijeđa potomaka Adama i Eve, no Duh je direktno sišao od Boga Oca.
Isus Krist (Krist je grčki naziv za Mesiju) je začet od ženske jajne stanice (Marija) bez uplitanja ljudskog bića. 
Stoga je Isus i u potpunosti Bog (duhom, koji sve pokreće, pa tako i tijelo) i čovjek (koji u tom tijelu živi i iskustvuje sve oko sebe u ovoj našoj  stvarnosti).

Kršćanstvo nije pripadnost nekoj (svjetovnoj) crkvi, nego Božjoj obitelji (duhovna zajednica svih kršćana, s Kristom kao jedinim Poglavarom), niti je kršćanstvo samo osobna izjava o vjerovanju u Isusa Krista.

Kršćanstvo je (ne samo) živa vjera u živog Isusa Krista, Sina čovječjeg – Sina Božjeg – Boga, (nego i) osoban i prisan obostrani odnos s Njim!

 

Zašto ja nisam ni rimo-katolik, ni pravoslavac, ali ni protestant?

Zato što mi je jedini autoritet Gospodin Bog i Njegova zapisana Riječ, a ne ljudska umovanja.

Danas ni rimokatolička ni pravoslavna "kršćanska" religija (neki ih nazivaju "vjeroispovijestima") u suštini nisu stvarno kršćanske.
Te obje "vjeroispovijesti" su bile jedna religija, a odvojile su se od pravog izvornog kršćanstva još u trećem stoljeću nakon Krista, kad je rimski car Konstantin proglasio kršćanstvo državnom religijom.
Mnoga su tumačenja zbog čega je on to učinio, jer do tada su kršćani u Rimskom carstvu bili bespoštedno progonjeni. No bez obzira na njegove pobude, kršćanstvo je u tadašnjem Rimskom carstvu od vjere postalo religijom, s Konstantinom kao poglavarom, što je u potpunoj opreci s Kristovim naukom i Njegovim zapovijedima.

U to doba i sve do sredine jedanaestog stoljeća nije postojala podjela na rimokatoličanstvo i pravoslavlje, nego je sve bila jedna religija (jedna "crkva").

 

Raskol se dogodio 1054. godine, a više o njemu možete pročitati na stranicama Wikipedie (nije sasvim točan opis, ali ne odudara previše od povijesnih činjenica).

Protestantizmom se danas naziva pokret (kao i "crkve" nastale iz njega) koji se odvojio od rimokatoličanstva tijekom reformacije u 16. stoljeću. Izvorno je bio obilježen naglašavanjem vjerovanja u opravdanje po vjeri, u svećenstvo svih svetih, to jest vjernika, i u autoritet Biblije. Redovito odbacuje autoritet Pape.

U načelu, protestantske "crkve" su nastale iz protesta i odvajanjem od Rimokatoličke crkve.

Više o protestantizmu također pogledajte na stranicama Wikipedie (važi napomena kao i za prethodnu temu).

Biblijsko kršćanstvo se temelji na izvornom kršćanskom nauku i samo Bibliju (66 knjiga) prihvaća kao jedini pisani autoritet, a Krista kao jedinog poglavara Božje obitelji na Nebu i na Zemlji (Efežanima 3,15).
Definiciju biblijskog kršćanstva, naravno, nećete naći na stranicama Wikipedie.

Biblijski kršćani drže se izvornog nauka, odnosno Božjih riječi zapisanih u Starom i Novom zavjetu, te smatraju da su Božji zakoni i upute vječni i nepromjenjivi te se ne mogu ni ne smiju mijenjati i prilagođavati sa tzv. "modernizacijom društva".

Protivnici biblijskog kršćanstva (a njih je danas izuzetno mnogo) istome zamjeraju "konzervatizam" i "zastarjele poglede na život", no činjenica je da se biblijski kršćani, jednostavno, drže samo osnovnih, po Gospodu Bogu danih, istina – štovanje Gospoda Boga, stvoritelja svega, svetost obitelji kao temelja ljudskog društva, svetost života (koji počinje začećem u utrobi žene), ravnopravnošću svih ljudi (jer svi su ljudi "od jedne krvi"), ravnopravnošću muškaraca i žena (sa svojim osobitim ulogama), te vjerom u jednog Boga koji postoji u svoja tri entiteta (Otac, Sin i Duh Sveti) a opet je samo jedan.

Ovo posljednje (trojedin Bog) je mnogima neshvatljivo. Iskreno, to je svima neshvatljivo, jer smo navikli sve prosuđivati iz vlastite perspektive.
Međutim, ni mi nismo jedinstveni u svojem biću, svojem rasuđivanju i svojem odlučivanju, pa tako ponešto prosuđujemo i odlučujemo čistim razumom (logos), ponešto srcem (agape, philia, pragma), a ponešto tijelom, odnosno žudnjama tijela (eros, philautia).

Činjenica je da mi, u stvari, ne znamo mnogo toga o sebi samima, često čak ni kako sami funkcioniramo.
No u Svetom pismu imamo mnoga objašnjenja o tome, kao i upute o tome kako se nositi s vlastitom naravi, poglavito u poučavanju Isusa Krista, našeg Spasitelja i Otkupitelja.

A koji je Kristov nauk?

Evanđelje Isusa Krista sadržano je u četiri povijesna izvješća njegovih suvremenika i učenika, koja su i prva četiri teksta (knjige) onoga što danas nazivamo Novim zavjetom.

To su; Matej, Marko, Luka i Ivan (ponegdje semantički pogrešo nazvani "Evanđelje po...").

Iako se radi o četiri izvješća različitih osoba, ona zajedno tvore cjelinu, odnosno jedan potpun izvještaj koji nazivamo Evanđeljem Isusa Krista.

Ta četiri izvješća koja tvore jedno Evanđelje temelj su kršćanske vjere i nauka i kršćanin ih prihvaća u potpunosti ne samo kao povijesna izvješća, nego kao doslovne smjernice za svoj život.

 

Napomene urednika o autorima i sadržajima
 

Znanstveni sadržaji utemeljeni na Bibliji:

Sva ovdje objavljena znanstvena djela pojedinih autora ne dotiču se teološke doktrine pojedinih kršćanskih vjerovanja, kao ni njihovog osobno, nego se isključivo bave osnovnim istinama sadržanim u Knjizi Postanka, te smatram da njihova predavanja potpuno zaslužuju svoje mjesto na ovim stranicama.

Propovijedi utemeljene na Bibliji:

Sve ovdje objavljene propovijedi pojedinih autora svoje su mjesto zaslužile svojim sadržajem koji je potpuno u skladu s Biblijom i učenjima Isusa Krista, našega Gospoda, Otkupitelja i Spasitelja. Ovdje ne favoriziramo ni jednog propovjednika kao osobu, ni neku religijsku skupinu (crkvu) kojoj autori pripadaju, ni učenja pojedinih skupina (crkava).

(1, Solunjanima 5:21 -22  "Sve provjeravajte; ono što je dobro, čvrsto držite. Svakog se vida zla klonite.")