Reče (Isusu) žena: „Gospodine, nemaš čime zagrabiti, a i zdenac je dubok; odakle ti onda živa voda?“
Ivan 4,11
Neka žena je došla zahvatiti vodu na zdencu kod grada Sihara.
Činila je to redovito. Vodu bi brzo potrošila pa bi morala ponovno doći do zdenca, zagrabiti vodu, izvući posudu i odnijeti svoj težak vrč natrag u grad.
Uskoro bi opet bio prazan.
Nije drugačije ni većini onih koji tragaju za srećom ili radošću. Čine sve što mogu da je dobiju, ali je sljedeći dan više nema.
Trajna radost ne dolazi od vlastitih napora.
Toga dana je kraj zdenca sjedio neki umoran putnik. Od žene je zatražio vodu.
U razgovoru je spomenuo Božji dar i živu vodu koju on može dati, što ona nije razumjela.
Odakle njemu ta voda koja zauvijek gasi žeđ?
Kasnije joj je postalo jasno da stranac ne govori o prirodnoj vodi, već o novom životu u sili Duha Svetoga.
Isus će taj život dati svima onima koji njega priznaju kao Sina Božjeg i Spasitelja.
Čovjek na zdencu bio je Isus Krist, obećani Otkupitelj, koji je njezinoj duši želio darovati potpuno zadovoljstvo i radost. Kad je to shvatila, ostavila je svoj vrč ondje i požurila u grad.
Više nije mislila na vodu iz zdenca, nego na vodu života koju daje Isus.
Htjela je svim sugrađanima poručiti da je našla Onoga koji je ispunio njezinu čežnju.
Zbog toga su mnogi iz grada došli Isusu Kristu i povjerovali u njega.
Put do Krista još uvijek je otvoren za sve one koji u svojoj duši osjećaju duboku žeđ koju trebaju utažiti.
Ilustracija; Krist i Samarićanka na zdencu, Henryk Siemiradzki 1886
Današnje čitanje: 1. Ljetopisa 11,1-47 · Psalam 84,1-13
Mobilna aplikacija: