(Djela apostolska 2:46-47)

Kršten sam u crkvi (zajednici vjernika) koja je od mog mjesta udaljena nekih 60-ak kilometara i nisam mogao dolaziti redovno na Bogoslužja.
Ne čini se tih 60-ak kilometara toliko puno za jedan ili dva dolaska tjedno ako imate automobil, no ako nemate automobil a nema ni javnog prijevoza, onda je potpuno svejedno da li je to 60 ili 360 km.

No, u susjednom mjestu postoji već desetljećima kršćanska crkva koja, doduše, nije iste denominacije kao ona u kojoj sam kršten, ali propovijeda Božju riječ prema Bibliji, pa to onda nije ni bitno.

I počeo sam, s radošću, dolaziti u tu crkvu i na nedjeljna Bogoslužja i na tjedna proučavanja Biblije.
Svi u crkvi su me ljubazno pozdravljali pri svakom dolasku i nije mi bilo teško ponekad tih par kilometara prijeći i pješice.

Ali nakon nekoliko dolazaka shvatio sam da nešto nije baš kako treba.... Jedna stvar mi je nedostajala.
Naime - svi su me ljubazno pozdravili pri dolasku i pri odlasku, mnogi su sa mnom porazgovarali - tko sam, iz koje sam obitelji itd... I to je bilo to, ni mrvicu više.
Ako sâm ne bih započeo razgovor s nekim - razgovora ne bi ni bilo.
Ljudi u crkvi koji  su se poznavali razgovarali su međusobno, a ja bih bio po strani.

Imao sam dojam da nikoga ne zanimam osobno jer nitko nije pokazao nikakvu želju da sazna išta više o meni - kakva sam osoba, kako sam i kada upoznao Evanđelje, kad sam odlučio slijediti Krista, čime se bavim, koje probleme imam...

Prvo sam bio malo zbunjen. Ja nisam, doduše, osoba koja odmah ulijeće u društvo i započinje razgovor s neznancima, ali sam također daleko od toga da ne volim razgovarati i rado dijelim i svoja razmišljanja i ne skrivam ništa o sebi.

Zamolio sam i pastora da me, prema njegovoj procijeni, poveže s ljudima za koje misli da bi smo mogli imati neki "zajednički jezik", no odgovorio mi je da on to baš i ne može i da bih si sâm trebao potražiti s kime ću se družiti.

Jedan moj sugrađanin, stari član te zajednice, me je nekoliko puta na moju zamolbu povezao u crkvu, no također nije bilo nikakvog razgovora mimo toga. 
I on i pastor i još jedan mlađi član te crkve imali su moj broj telefona (i ja njihov), no nikada me nisu nazvali. Ni kad sam prestao dolaziti u crkvu.

A prestao sam jer u toj crkvi nisam ni doživio ni vidio - zajedništvo.

Nisam vidio ni doživio ništa od onoga što je Pavle opisao u Djelima apostolskim (2:42-47).

Neki mi prigovaraju citirajući stih "Jer gdje su dvoje ili troje okupljeni u moje ime, tamo sam ja među njima." (Matej 18:20), no zaboravljau na stihove koje je naš Gospodin rekao, a zapisani su u Ivan 13:34-35, "Novu zapovijed vam dajem: Da ljubite jedan drugoga. Kao što sam ja ljubio vas, da i vi ljubite jedan drugoga.
Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako imate ljubavi jedan za drugog."

Koliko sam s radošću dolazio u tu crkvu, toliko sam žalostan odlazio iz nje.
Jer želio sam i svoju radost i svoje probleme podijeliti s nekim, no nisam imao s kime.
Želio sam biti aktivan član zajednice, doprinijeti širenju Božje riječi, no nisam to imao kome reći.
Želio sam u tu crkvu dovesti neke od svojih prijatelja kojima je trebalo da se otrgnu iz griješnog i uzaludnog života koji sada žive - no nisam želio da i oni dožive taj "hladni zid" između onih koji su "u tom krugu" i nas koji smo došli "izvana".

Kada osoba, koja nije odrasla u vjernoj kršćanskoj obitelji, postane kršćanin, nema druge nego odbaciti stari, griješni, život i sve što ide uz njega.
Ja sam tako odbacio i staro razmišljanje i stare navike i stare prijatelje... No nisam stekao nove.

Ne želim više ništa reći o tome osim ovog - zato više ne idem u (tu) crkvu. A volio bih.

Photo by Noah Silliman on Unsplash