Jer svi se moramo pojaviti pred Kristovim sudištem: da svaki primi ono što je u svome tijelu učinio, bilo to dobro ili loše.
2. Korinćanima 5,10
Na olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine je Škot Eric Liddell (1902.-1945.) osvojio dvije medalje: brončanu za utrku na dvije stotine metara, a drugu nekoliko dana kasnije kad je trčao u konačnici trke na četiri stotine metara. To nije bila njegova disciplina, ali je osvojio zlatnu medalju i položio svjetski rekord: 47,6 sekundi. Zbog toga je postao najpoznatiji sportaš Škotske u to doba.
Tijekom sljedećih nekoliko tjedana mnogi su ga htjeli vidjeti i čuti. Na jednom od tih susreta je završavajući svoj govor rekao: „Moram vam reći nešto prije negoli sjednem. Prekrasno je bilo iskustvo sudjelovati na olimpijskim igrama i donijeti kući zlatnu medalju. No od svojeg djetinjstva ja gledam na jednu drugu nagradu. Kao što znate, svatko od nas treba otrčati mnogo važniju trku negoli je ona koju sam ja imao u Parizu. Trka našeg života završava kad Bog bude dijelio medalje. Ja sam uvijek htio biti misionar i upravo sam saznao da se mogu iseliti u Kinu. Od sada pa nadalje ću svu svoju snagu posvetiti tome djelu.“
Njegovi slušatelji, kao i sva zemlja, ostali su bez riječi. Najveći škotski atlet odrekao se trčanja kako bi postao misionar!
Eric Liddell je znao da će Bog prosuditi njegov život. Božja mu je presuda bila važna: živio je za nju. Za što i kome ja posvećujem svoju snagu? Na svršetku svojeg života apostol Pavao je izjavio:
„Dobar boj sam vojevao, utrku sam svoju dovršio, vjeru sačuvao: stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti“ (2. Timoteju 4,7.8).
Današnje čitanje: 2. Kraljevima 11,4-20 · Ivan 21,7-14
Mobilna aplikacija: