Kada je (Isus) čuo da je (Lazar) bolestan, ipak je ostao još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio.
Ivan 11,6
Isprva je bilo teško vjerovati: Gospodin Isus Krist je od dviju zabrinutih sestara iz Betanije primio vijest da je njihov brat bolestan, ali je još dva dana ostao tamo gdje je bio.
Zar nije bilo bolje krenuti odmah? Nisu li oni koje je volio, i koji su Njega jako voljeli, bili u golemoj potrebi? Uvijek je bio tako suosjećajan pa bismo očekivali da će odmah poduzeti nešto!
Međutim je Isus, koji je već znao ishod, pričekao, a onda je, na prvi pogled, prekasno stigao u Betaniju: Lazar je već četiri dana bio u grobu.
Sestre su bile uvjerene da Lazar ne bi umro da je Isus bio tamo.
Čemu onda to odugovlačenje? Što je bila svrha njihovih suza? Zašto Bog ne odgovara odmah na molbe svoje djece, nego daje da čekaju? Jedno je sigurno: nikakvo odgađanje nije namijenjeno mučenju Njegove djece. On ih previše voli da bi to učinio!
Uskrsnuće Lazara iz mrtvih trebalo je biti osobit znak: trebala je biti otkrivena Božja slava, a Isus potvrđen kao Sin Božji. Sestre i svi prisutni trebali su iskusiti Njegovu snagu i veličinu. No to ne bi bio slučaj da je Gospodin djelovao odmah.
Isus ima na umu blagoslov čak i u kušnjama što nas snalaze u životu. On teška stanja često ne mijenja tako brzo kako bismo mi to željeli ili onako kako mi mislimo da bi trebao. Ali otkrivajući svoju ljubav u i po našoj potrebi, On nas mijenja učinivši to da čekamo na Njega i priznajemo Njegove načine postupanja.
Današnje čitanje: Postanak 45,16-28 · Psalam 32,6-11
Mobilna aplikacija: