Oko devetoga sata povika Isus jakim glasom: „Eli, Eli, lama sabahtani!?” što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Matej 27,46
U strašnoj nevolji
Na križu Golgote Isus Krist je trpio nesnosne boli. Tri je sata patio pred prezirnim pogledima i prezrivim povicima gomile znatiželjnih promatrača.
U dvanaest sati u podne sunce se pomračilo. Uslijedila su još tri užasna sata. Nitko se nije usudio prozboriti ni riječ.
Tijekom tih trenutaka Bog je izlio svoju osudu na vlastitog Sina, „koji je sâm u svome tijelu grijehe naše nosio na drvetu“ (1. Petrova 2,24).
Tu ga je Bog pozvao na odgovornost za sve ono što smo počinili mi te ga učinio „grijehom“, to jest utjelovljenjem zla. Bog je sa svojim Sinom postupio tako kao da je te grijehe počinio on sâm.
Sâm Gospodin Isus bio je bezgrešan! Bio je čist i besprijekoran. Bio je svet i nedužan.
Umro je doista kao zamjena za sve one koji vjeruju u njega, kako bi ih pomirio s Bogom.
On je nosio njihove grijehe i okajao ih jednom za svagda.
Ispunio je sve Božje pravedne zahtjeve položivši svoj život kao otkupninu za mnoge.
Tri sata je Božja osuda divljala nad njim poput valova u moru. Osjećao se kao da tone u duboko blato. To je bio užasan osjećaj koji su mu uzrokovali naši grijesi!
Duboko uznemiren u svojoj duši, povikao je: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Bog je, naposljetku, bio njegov Bog u kojega se potpuno uzdao do posljednjeg časa.
Kako mora da ga je boljelo to što je on, Božji ljubljeni Sin, tako napušten!
Današnje čitanje: Jeremija 7,1-34 · Luka 21,1-11
Mobilna aplikacija: