Neka starija žena odjevena u crnu odjeću zbunjeno sjedi među ruševinama svoje razrušene kuće. Krov joj je s druge strane dvorišta. Stabla u cijelom kraju iščupana su s korijenom i polomljena kao šibice. Silan vihor prohujao je dolinom ostavivši za sobom pustoš.

Žena pokazuje jedan obronak na kojem je donedavno bila smrekova šuma. „To je bila moja mirovina, moje uzdržavanje. Sada je sve uništeno.“ Niz lice joj teku suze. Propovjednika je bila upitala zašto je tako teško udarena. „Paula,“ rekao joj je on, „nije to zbog tebe; to je zbog svih nas. Bog je svima nama progovorio putem te nesreće. On nas želi potresti zbog toga što smo ga zaboravili i što smo mislili da ga ne trebamo.“

Kako su istinite bile njegove riječi! Bog blagoslivlja ljude, daje im potporu i uspjeh, no zahvaljuju li oni svojem Stvoritelju? Kad im sve ide dobro, većina ljudi ni ne misli na Njega. Ako pak im Bog ozbiljno progovori putem neke nesreće ili udarca sudbine, zato što ih želi spasiti od vječne osude, okreću li se k Njemu?

Sretni su oni kojima Bog može govoriti i koji ga slušaju! Sretan je svatko tko je probuđen udarcima sudbine i doveden do toga da prizna svoju životnu krivnju Bogu, tako da mu On može oprostiti!

„Evo, za mir imam veliku gorčinu; ali ti si moju dušu, iz ljubavi prema njoj, iz jame propasti izbavio“ (Izaija 38,17).

Današnje čitanje: Ezekiel 10,1-22 · Psalmi 119,1-16