Pročitao sam jednom nešto u stilu (govorim po sjećanju) - vjerojatnost da ćeš pogriješiti povećava se s brojem pokušaja!

Drugim riječima - tko radi taj i griješi. Ne može pogriješiti jedino onaj koji ništa ne radi, ništa ne poduzima, ništa ne govori (možda ništa ni ne misli).

S jedne strane - to izgleda utješno ("Griješiti je ljudski"), no svakako nije ni poželjno ni poučno!

Prije nego zavičete; "Kako nije poučno?!", dozvolite da vam objasnim...

U redu je početniku u nečemu, bilo to dijete ili odrasla osoba, reći da je uobičajeno (ne i "normalno" - velika je razlika u te dvije riječi!) da se događaju pogreške.
Pogreške nas uče, svojim posljedicama, što ne radimo kako treba. Pogreške su dio procesa učenja.

No pogreške ne smiju postati naša rutina niti način na koji živimo svoj život.

Mnogi od nas kad odluče predati svoj život Kristu zapadnu u zamku; "sad više ne mogu pogriješiti". I ja sam jedan od tih koji je to mislio. Ali to nije istina.

Da upotrijebim analogiju - tek rođeno dijete sve mora učiti i konstantno radi greške (pri pokušaju da komunicira, da kontrolira svoje tijelo, dok istražuje svijet oko sebe itd.) - isto tako je i s novorođenim kršćaninom, osim što je on u goroj situaciji!
Ne piše uzalud u Pismu da je bolje spoznati i prihvatiti Gospoda u mladosti, dok nas još nisu proželi običaji ovog svijeta i dok još nismo stvorili griješne navike!
Jer onome tko je duže živio u svijetu i prihvatio običaje i navike tog svijeta - često je i teže istih se riješiti.

No, obratio se kršćanin u mladosti ili u starosti - čovjek je i činiti će pogreške, manje ili veće, dokle god se uzda u sebe i svoje poimanje svijeta, ljudi i istine.
Tko se je obratio u mladosti - možda će se suočiti s iskušenjima s kojima nema iskustva, tko se je obratio u starosti - možda će pokleknuti pred starim navikama i starim društvom...

Stoga je naša najveća pogreška kad se uzdamo u sebe i svoju pamet, snagu, volju...
(Jeremija 17:5), a blagoslov nam je kad se uzdamo u Gospoda, u Njegovu snagu i Njegovu volju!

A za svaku pogrešku nam se je pokajati i zamoliti za oprost, a vjeran je On i kad mi nismo vjerni (1. Ivanova poslanica - 1. poglavlje, 9. stih) i oprostiti će nam grijehe naše.
A na nama je da se svom svojom snagom trudimo da Mu budemo poslušni i svoje grijehe ne ponavljamo.

Photo by Michael Dziedzic on Unsplash