na četiri osnovna pitanja ili doktrine u pogledu kojih su reformatori vjerovali da Rimokatolička Crkva griješi.
Kako bismo razumjeli povijest protestantske crkve i reformacije, najprije je važno shvatiti da Rimokatolička crkva iznosi tvrdnju o apostolskom naslijeđu. To jednostavno znači da oni tvrde kako imaju jedinstven autoritet nad svim drugim crkvama i denominacijama zato što se pozivaju na niz rimokatoličkih Papa unatrag tijekom svih stoljećâ, sve do apostola Petra.
Prema njihovu gledištu, Rimokatoličkoj crkvi to daje jedinstven autoritet koji nadmašuje sve druge denominacije ili crkve. Prema Katoličkoj enciklopediji, to apostolsko naslijeđe »nalazimo jedino u Katoličkoj crkvi« i ni jedna »od odvojenih Crkava na to se ne može pozvati«.
Apostolsko naslijeđe
Upravo zbog tog apostolskog naslijeđa, Rimokatolička crkva prisvaja jedinstven autoritet da tumači Sveto pismo i potvrđuje nauk, te tvrdi da u Papi ima vrhovnog vladara koji je nezabludiv (bez pogreške) kada govori »ex cathedra«—odnosno, kada vrši svoju službu pastira i učitelja svih kršćana.
Prema tome, sudeći po rimokatoličkom gledištu, učenja ili predaje Rimokatoličke crkve koje dolaze od Pape jednako su nezabludiva i autoritativna kao i samo Sveto pismo. To je jedna od glavnih razlika između Rimokatolika i protestanata, a upravo je to bio jedan od glavnih povoda za protestantsku reformaciju.
Svakako, Rimokatolici nisu jedini koji prisvajaju jedinstveni autoritet kroz apostolsko naslijeđe ili kroz praćenje korijena njihove crkve natrag do samih apostolâ. Na primjer, istočna Pravoslavna crkva također vjeruje u apostolsko naslijeđe, iako je njihova tvrdnja veoma slična rimokatoličkom gledištu. Podjela između istočne Pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve nije nastala sve do »Velikog raskola« 1054. godine. Postoje još neke protestanske denominacije ili skupine koje pokušavaju pronaći takozvani »Krvavi trag« koji bismo mogli pratiti natrag kroz stoljeća do prvostoljetne crkve i do samih apostolâ. Premda se ovi protestanti ne pozivaju na apostolsko naslijeđe kako bi uspostavili autoritet nekog »Pape« kao nezabludivog vođe, oni još uvijek sagledavaju povezanost s ranom crkvom barem na nekom manjem nivou kako bi se uspostavio autoritet za njihov nauk i praksu.
Problem sa bilo kojim od ovih pokušaja praćenja naslijeđa do apostola, bez obzira radi li se o rimokatolicima, pravoslavcima ili protestantima, jest u tome što svi oni pokušavaju izvesti ili potkrijepiti autoritet onoga što vjeruju i naučavaju iz pogrešnoga izvora, uz pomoć neke stvarne ili zamišljene veze s apostolima, umjesto da ga izvedu iz Božje riječi.
Važno je da kršćani shvate kako izravno apostolsko naslijeđe nije nužno kako bi crkva ili denominacija imale autoritet. Bog je dao i očuvao vrhovni autoritet za sva pitanja vjere i prakse u svojoj Svetoj riječi, Bibliji. Prema tome, autoritet neke današnje pojedinačne crkve ili denominacije ne dolazi od neke povezanosti s crkvom i apostolima iz prvoga stoljeća. Umjesto toga, on dolazi jedino i izravno iz napisane Božje riječi.
Učenje crkve ili denominacije autoritativna su i obvezujuća za kršćane samo ako predstavljaju pravo značenje i jasno učenje Svetoga pisma. To je jako važno shvatiti po pitanju povezanosti između protestantizma i Rimokatoličke crkve i razloga zašto se protestantska reformacija dogodila.
Jedina prava Crkva
Kako bismo razumjeli povijest kršćanstva i tvrdnje o apostolskom naslijeđu, kao i tvrdnju Rimokatoličke crkve da je jedina prava Crkva s jedinstvenim autoritetom, važno je shvatiti nekoliko ključnih pitanja. Kao prvo, moramo imati na umu kako je problem lažnih učitelja i lažnih učenja postojao čak i u vrijeme apostola i crkve tijekom prvoga stoljeća. To znamo zbog upozorenja protiv krivovjerja i lažnih učitelja koja nalazimo u svim kasnijim novozavjetnim spisima.
Sam Isus upozorio je da će ovi lažni učitelji biti poput »grabežljivih vukova u ovčjem runu« (Matej 7,15), te da će biti i »ljulja i pšenice« koji će postojati zajedno sve do Sudnjega dana, kada će on odvojiti spašene od izgubljenih, prave »nanovorođene« vjernike od onih koji ga nisu zapravo primili (Matej 13,24-30). To je važno za razumijevanje crkvene povijesti, jer su lažni učitelji i lažna učenja harali crkvom i zavodili ljude gotovo od samoga početka. Unatoč tome, uvijek je bilo i onih koji su bili zbilja »nanovorođeni« vjernici koji su se čvrsto držali biblijske nauke o spasenju isključivo po milosti, isključivo kroz vjeru isključivo u Krista, kroz sva razdoblja, pa čak i u najmračnijem vremenu Srednjega vijeka.
Drugo što trebamo razumjeti da bismo ispravno shvatili povijest crkve jest to da riječ »katolička« jednostavno znači »sveopća«. To je važno iz razloga što u ranim kršćanskim spisima iz prvoga i drugog stoljeća izraz »katolička« odnosi se na »sveopću crkvu« ili »tijelo Kristovo« koje čine »nanovorođeni« vjernici iz svakoga plemena, jezika i naroda (Otkrivenje 5,9; 7,9). Međutim, kao što je slučaj s mnogim riječima, riječ »katolička« s vremenom je počela poprimati novo značenje, odnosno počela se koristiti u jednom novom smislu. S vremenom se pojam »sveopće« ili »katoličke« crkve počeo razvijati u koncept da sve crkve tvore jednu crkvu, ne samo duhovnu, nego i vidljivu, koja se proteže po cijelome svijetu.
Ovo pogrešno shvaćanje naravi vidljive crkve (koja je uvijek sadržavala i »ljulj i pšenicu«) i nevidljive crkve (Kristovo tijelo koje se sastoji samo od nanovorođenih vjernika) dovelo je do shvaćanja o vidljivoj Svetoj katoličkoj crkvi izvan koje nema spasenja. Rimokatolička crkva nastala je zbog tog pogrešnog shvaćanja naravi sveopće crkve.
Prije Konstantinova obraćenja na kršćanstvo 315. godine, rimska vlast progonila je kršćane. Nakon njegova obraćenja, kršćanstvo je postalo dopuštena religija u Rimskome carstvu (a kasnije je i službena religija), tako da se »vidljiva« Crkva udružila s moći rimske vlasti. Taj brak crkve i države doveo je do stvaranja Rimokatoličke crkve, a s vremenom je uzrokovao da Rimokatolička crkva pročisti svoj nauk i razvije strukturu na način koji je najbolje pogodovao rimskoj vlasti.
U to vrijeme, suprotstavljanje Rimokatoličkoj crkvi bilo je isto što i suprotstaviti se rimskoj vlasti, tako da su oni koji su joj se suprotstavljali snosili oštre kazne. Prema tome, ako se netko ne bi slagao s nekom doktrinom Rimokatoličke crkve, to bi onda bila ozbiljna optužba koja bi često završila izopćenjem, a ponekad i smrću.
Međutim, tijekom cijeloga tog vremena u povijesti uvijek je bilo »nanovorođenih« kršćana koji bi se dizali i suprotstavljali sekularizaciji Rimokatoličke crkve i izopačenju vjere koje je uslijedilo. Kroz tu kombinaciju crkve i države, Rimokatolička crkva je s vremenom uspijevala učinkovito ušutkati one koji su se suprotstavljali njezinim doktrinama i običajima, te je zbilja postala gotovo jedina crkva u cijelomu Rimskom carstvu. Uvijek su postojali mali pokreti otpora nekim nebiblijskim običajima i učenjima Rimokatoličke crkve, ali bili su relativno mali i izolirani.
Prije protestantske reformacije u šesnaestom stoljeću, ljudi poput Johna Wycliffea u Engleskoj, Jana Husa u Češkoj i Johna Wesselskog u Njemačkoj dali su svoje živote zbog toga što su se suprotstavili nekim nebiblijskim učenjima Rimokatoličke crkve.
Vrhunac protivljenja Rimokatoličkoj crkvi i njenom lažnom dogodio se u šesnaestom stoljeću, kada je rimokatolički redovnik Martin Luther zabio 95 prijedloga (ili teza) protiv učenja Rimokatoličke crkve na vrata Dvorske crkve u Wittenbergu, u Njemačkoj. Lutherova namjera bila je reformirati Rimokatoličku crkvu, a pritom je autoritet Pape. Nakon što je Rimokatolička crkva odbila poslušati Lutherov poziv na reformaciju i povratak na biblijske doktrine i običaje, počela je protestantska reformacija iz koje su nastala četiri glavna pravca ili tradicije protestantizma: luteranska, reformirana, anabaptistička i anglikanska. U to vrijeme, Bog je podigao pobožne ljude u različitim zemljama kako bi još jednom obnovio crkve po cijelome svijetu na njihove biblijske korijene, doktrine i običaje.
Protestantska reformacija – ključne doktrine
Protestantska reformacija je odgovor na četiri osnovna pitanja ili doktrine u pogledu kojih su reformatori vjerovali da Rimokatolička crkva griješi. Ta četiri pitanja ili doktrine su:
- Kako se čovjek spašava?
- Na kojemu temelju se zasniva vjerski autoritet?
- Što je crkva?
- Koja je suština kršćanskoga života?
U pokušaju da odgovore na ta pitanja, protestantski reformatori poput Martina Luthera, Ulricha Zwinglija, Jana Calvina i Johna Knoxa osmislili su ono što nazivamo »Pet ‘Sola’« (Sola je latinska riječ koja znači ‘samo’ ili ‘isključivo’) Reformacije. Ovih pet doktrinarnih točaka bile su srž protestantske reformacije i za tih pet ključnih biblijskih doktrina reformatori su zauzeli stav protiv Rimokatoličke crkve, odbijajući njen zahtjev da se odreknu svoga učenja, pa čak i pod prijetnjom smrti. Tih pet ključnih doktrina protestantske reformacije su:
1. »Sola Scriptura«, ili Samo Pismo: Potvrđuje biblijsku doktrinu da je Biblija jedini autoritet za sva pitanja vjere i prakse. Sveto pismo, i isključivo Sveto pismo, je standard po kojemu se mora mjeriti svako učenje i nauk crkve. Kao što je Martin Luther tako elokventno rekao kada su mu naredili da se odrekne svojih učenja: »Ukoliko me ne uvjerite Svetim pismom i zdravim razumom – ne prihvaćam autoritet papâ i crkvenih sabora, jer su proturiječili jedni drugima – moja savjest je sužanj Božje riječi. Ne mogu i neću se odreći bilo čega jer ići protiv svoje savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.«
2. »Sola Gratia«, Spasenje je samo po milosti: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po Božjoj milosti i da se od njegova gnjeva spašavamo samo po njegovoj milosti. Božja milost u Kristu nije samo nužan, nego je i jedini djelotvoran uzrok spasenja. Ta milost je nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji nas dovodi Kristu tako što nas oslobađa od ropstva grijehu i podiže nas iz duhovne smrti u duhovni život.
3. »Sola Fide«, Spasenje samo po vjeri: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po milosti samo kroz vjeru samo zbog Krista. Po vjeri u Krista, pripisuje nam se njegova pravednost kao jedino moguće zadovoljenje Božje savršene pravednosti.
4. »Solus Christus«, Samo Krist: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se spasenje nalazi samo u Kristu i da su njegov bezgrješan život i zastupničko okajanje jedini dovoljni za naše opravdanje i pomirenje s Bogom Ocem. Evanđelje se ne propovijeda ako se ne naviješta Kristovo zastupničko djelo i ako se ne poziva na vjeru u Krista i u njegovo djelo.
5. »Soli Deo Gloria«, Slava samo Bogu: Potvrđuje biblijsku doktrinu da spasenje dolazi isključivo od Boga, da ga je Bog ostvario isključivo za svoju slavu. Time se potvrđuje da ga kao kršćani moramo uvijek proslavljati i da moramo živjeti naše živote pred licem Božjim, pod Božjim autoritetom i samo za njegovu slavu.
Ovih pet važnih i temeljnih doktrina razlog su protestantske reformacije. One čine srž onoga u čemu je Rimokatolička crkva zastranila u svojoj nauci i zašto je protestantska reformacija bila nužna kako bi crkve diljem svijeta vratila ispravnoj nauci i biblijskom učenju. One su jednako važne danas u procjenjivanju crkve i njezina učenja kao što su bile tada. Velik dio protestantskoga kršćanstva treba se pozvati da se u mnogočemu vrati na ove temeljne doktrine vjere, kao što su reformatori pozvali Rimokatoličku crkvu u šesnaestom stoljeću.
Izvor: Gotquestions.org
Preuzeto sa; Novi Život