Kada me otac moj i majka napuste, GOSPODIN će me prihvatiti.
Psalam 27,10
Stjepanu, malom Afrikancu, bilo je sedam godina kad ga je napustila majka. Uskoro je završio na ulici. Hranio se skupljajući otpatke iz kanta za smeće bijelih ljudi i spavao pod nekim mostom. Kad mu je bilo četrnaest godina pridružio se nekoj marksističkoj organizaciji koja je nastojala osloboditi zemlju. Dobio je zadaću da izaziva nemire među stanovništvom.
U predgrađu se održavao skup na kojem je propovijedano Evanđelje. Naoružan benzinskom bombom, Stjepan se pomiješao s okupljenima. Na početku je netko iznio svjedočanstvo o svojem obraćenju. Stjepana se to toliko dojmilo da je pozorno slušao. Čuo je o grijehu, o tome na što on navodi ljude (primjerice, na nasilje), i što su njegove posljedice. Stjepan je ostao zapanjen. Činilo mu se da propovjednik govori njemu osobno. Kako je on mogao znati išta o njegovom životu?
Tada je Stjepan čuo za Božju spasonosnu milost. Na posljetku je zaboravio zašto je bio došao na taj skup i prišao propovjedniku da mu ispriča svoju životnu priču. Ovaj mu je pročitao naš današnji redak.
Stjepan je bio svjestan svojih grijeha pa ih je priznao. Ljubav Božja dotaknula je njegovo srce. Po prvi put u svojem životu kleknuo je da se pomoli Bogu. Osjećao je da ga Bog voli i da čeka na njega. Pomolio se: „Moji me roditelji nisu htjeli. O, Bože, molim te prihvati me! Žalim zbog svega zla koje sam učinio. Isuse, oprosti mi i prihvati me sada.“
Stjepan je imao sigurnost da mu je Bog oprostio. Isus je našao jedno izgubljeno dijete među milijunima Afrikanaca. Osjetio je olakšanje, mir i radost.
Današnje čitanje: Estera 8,15-9,10 · Izreke 21,11-20
Mobilna aplikacija: