Kada tebi zavapim, neprijatelji će moji ustuknuti.

Psalam 56,3.9

Nekoć davno kad su u Francuskoj bili progonjeni vjernici, jedan propovjednik Evanđelja jahao je nekim ogoljelim krajem. S vremena na vrijeme sjahao bi s konja i položio uho na tlo da čuje ima li kakvih neuobičajenih zvukova.

Iznenada je evanđelist začuo topot konjâ gdje mu se galopom približavaju. To su mogli biti samo kraljevi dragoni, nesumnjivo poslani zato da ga uhite. Nije im mogao pobjeći niti se igdje sakriti. Stoga je kleknuo i zamolio Boga da ga spasi, ako je Njegova volja. To mu je bilo jedino sredstvo za pomoć.

Kad je sluga Božji ustao, našao se okružen maglom tako gustom da je oko njega sve bilo mračno kao katran. Čuo je jahače dok su protutnjali kraj njega i izgubili se u daljini. Uopće ga nisu primijetili! Ne treba ni reći da se zahvalio Bogu za svoje izbavljenje.

I mi smo na neki način slični tom propovjedniku. Ako je moguće, poduzimamo sve što je moguće da izbjegnemo zlu kob. Ali što ako se nađemo suočeni s njom? Očigledno smo joj izloženi na milost i nemilost i bespomoćni. Kada smrt kaže: „Ti si sljedeći!“ zauvijek smo izgubljeni – osim ako ne postupimo poput onog propovjednika: priznamo da smo izgubljeni i iskreno se pomolimo Bogu za spasenje.

Spasenje naše duše ne zbiva se kroz maglu. Bog je poslao svojeg Sina da umre za nas. Vjerovanje u Njegovu krv (u Njegovu pomirbenu žrtvu) jedino je što nas može očuvati od vječne osude. Imajmo to na umu!

Današnje čitanje: 2. Kraljevima 25,18-30 · Psalmi 112,1-10

• Android
• iOS