Jer milošću ste spašeni po vjeri; i to nije od vas: Božji je to dar; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.
Efežanima 2,8.9
Po poslijepodnevnoj vrućini u jeku ljeta vozio sam se biciklom pored isušenih travnjaka gotovo pustoga parka. Veliko jezero još je bilo obasjano blistavim suncem.
Odjednom sam, iznenađen, zastao. Neka kornjača je ležala ispod stabla daleko od svog prirodnog staništa, vode.
Kako je dospjela pod to stablo? U očajnom stanju u kojem se zatekla pokušavala je pobjeći odatle u sigurnost vode, ali uzalud! Težina njezina oklopa bila je prevelika, a noge preslabe.
Posvuda uokolo po travi bili su tragovi njezinih napora, od kojih nije bilo koristi.
U tom trenutku je naišla neka gospođa: „Oh! Jadno stvorenje! Uginut će na ovoj vrućini“, primijetila je suosjećajno. – „Pogledajte kako se pokušava osloboditi“, istaknuo sam. „
Pažljivo sam podigao kornjaču, ponio je do jezera i spustio u vodu. Odmah je zaronila i otplivala. Zatim je ponovno izronila, podigla glavu iz vode i konačno nestala.
To je zaista bio spas!
Tako i s nama postupa Bog. Čovjek se udaljio od Boga ne želeći živjeti pod njegovim vodstvom i tako napustio područje blagoslova koji su mu bili namijenjeni.
Kada prepoznamo to pogibeljno stanje pokušavamo se spasiti, ali ne uspijevamo pronaći put do Boga.
To je moguće samo putem vjere i Božjom milošću.
Stoga je Isus umro za nas, „dok mi još bijasmo nemoćni“ (Rimljanima 5,6).
Ilustracija; outdoors.com
Današnje čitanje: Suci 1,1-15 · 2. Korinćanima 1,1-7
Mobilna aplikacija: