Srcem se vjeruje na opravdanje, a ustima se ispovijeda na spasenje.
Rimljanima 10,10
Razgovor u vlaku prvo se odnosio na opća svjetska zbivanja, ali se zatim okrenuo kršćanskim temama.
Starija gospođa je voljela pričati o njima. Od djetinjstva je pohađala crkvu i imala je zdrav kršćanski odgoj koji je obilježavao njezin karakter do duboke starosti.
U njezinom je životu bilo dosta udaraca sudbine, ali je i dalje vjerovala u Boga, u njegovog Sina, Isusa Krista, u raj i pakao i u posljednji sud.
Međutim, to nije zadovoljilo njezinog sugovornika.
Zašto ne? Je li bilo nedostataka u njezinoj vjeri? Je li to bilo samo teoretski? Je li se njezina vjera sastojala samo od držanja dobrih kršćanskih običaja koji su obilježavali njezin život?
Dobar, kršćanski karakter doista je blagoslov za naš život ovdje. Ali običaji mogu prikriti misli i stavove koji nisu vidljivi.
U jednom trenutku našeg života mora biti potresena naša najdublja osobnost, kako bismo shvatili kako nas vidi Bog.
Uvjerenje da ne možemo stati pred Boga bez Krista, Spasitelja, nije nam urođeno.
Puko usvajanje kršćanskih stavova nije isto što i vjerovanje u njih u našem srcu.
Stoga u našem životu mora postojati trenutak kada nam naše pogreške i grijesi uznemire savjest te zazovemo Gospodina zamolivši ga za spasenje.
Tada shvaćamo da smo bez Krista izgubljeni.
Tek tada smo spremni ostaviti po strani sve u što smo se uzdali te jednostavnom, djetinjom vjerom prihvatiti istinu: „Srcem se vjeruje na opravdanje”.
Današnje čitanje: 1. Ljetopisa 12,1-19 · Psalam 85,1-14
Mobilna aplikacija: