A kada se približio i ugledao grad, zaplaka nad njim govoreći: „Kada bi i ti, barem u ovaj svoj dan, spoznao ono što je za tvoj mir! Ali sada je to skriveno tvojim očima.“
Luka 19,41.42
Previše ponosit u pogledu Spasitelja
Isus Krist je plakao nad gradom Jeruzalemom.
Zašto?
Zato što su njegovi stanovnici odbili priznati da je on došao k njima s jednom jedinom svrhom: da im istinski pomogne.
Na drugome mjestu on jadikuje: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, ti koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani, koliko li sam puta htio okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja svoje piliće pod svoja krila, a vi ne htjedoste!“ (Matej 23,37).
Koliki ljudi danas izravno govore Bogu: „Ne želim čuti Evanđelje! Ne treba mi Spasitelj!“ Kako samo mora Gospodin Isus plakati nad takvim ljudima!
Tu je s jedne strane njihov dug krivnje prema Bogu, a s druge strane križ na Golgoti.
Tamo je Krist patio za tuđu krivnju; tamo je umro kako bi Bog mogao oprostiti grešnim ljudima koji mu se obraćaju.
Ipak, mnogi kažu: „Ne želim nikakvu milost.“
Kako tužnim Spasitelja čini to što takvi ljudi tako odsječno odbijaju njegovu ponudu spasenja!
Zašto toliki odbijaju Božju milost?
Jednostavno zato što su previše ponositi da bi prihvatili takav dar.
Neće priznati da su tako loši i upropašteni i da trebaju Spasitelja.
Ali prihvaćanje božanske milosti ide ruku pod ruku s priznanjem vlastite krivnje i priznanjem da sami sebe ne možemo iskupiti.
Današnje čitanje: Izlazak 29,19-30 · Luka 12,13-21
Mobilna aplikacija: