1. Ivanova 1,9

Jednom je neki misionar posjetio domoroca koji je odavao dojam da ga nešto muči. Rekao je da ima nešto na savjesti i da bi htio porazgovarati o tome. Nakon kraćeg oklijevanja, konačno je priznao da je nešto ukrao. „Ukrao?“, upita ga misionar, „Pa što si ukrao?“ – „O, bilo je to samo jedno kratko uže.“ – „Dobro, onda odi k onome kome si ukrao to uže i vrati mu ga. Priznaj mu da si ti to učinio i reci mu da ti je žao.“

Nekoliko dana kasnije kradljivac se ponovno pojavio, rekavši da još uvijek nije našao duševni mir. Stoga ga misionar upita: „Jesi li mi prošli put stvarno ispričao cijelu priču?“ – „Iskreno rečeno, nisam. Na drugom kraju onog užeta je bilo nešto.“ – „Što je to bilo?“ – „Pa, bila je krava!“

To što se tu dogodilo prikazuje uobičajenu ljudsku sklonost: zbog straha pred kaznom, ili zbog toga da ne izgubimo tuđe poštovanje, spremniji smo priznati uže negoli kravu. A naši bližnji su često zadovoljni s time ako barem djelomice priznamo svoju krivnju.

No Bog nije zadovoljan nepotpunim priznanjem. On očekuje izravno i iskreno priznanje naše cjelokupne životne krivnje. I ne trebamo se bojati da ćemo pred Njim biti poniženi, jer On zna baš sve o nama, čak i naše najtajnije misli. Ako iskreno priznamo svoje grijehe Njemu, On nas neće kazniti, nego nam sve oprostiti. Bog je „vjeran i pravedan“ u opraštanju naših grijeha, zato što je Njegov vlastiti Sin, Isus Krist, umro za grešnike.

Današnje čitanje: 1. Kraljevima 16,8-28 · Ivan 11,17-31

Kalendar "Dobro sjeme" - GBV online