Pogledaj na moju tjeskobu i bol moju; i oprosti sve grijehe moje.
Psalam 25,18
Bog je svakom ljudskom biću dao savjest; ona nam govori jesu li naši postupci u skladu s Bogom i Njegovom voljom ili nisu. Kako bi naša savjest radila ispravno kao pokazatelj, potrebno ju je ugoditi u skladu s Božjom Riječju, Biblijom, koja je službeno mjerilo, dok je savjest samo kazaljka.
Kad naša savjest djeluje, ona poziva na uzbunu kad učinimo nešto protiv Božje volje. Ona pokazuje našu krivnju. Mi uistinu želimo biti slobodni od krivnje pred Bogom, od vlastitih prijekora i prijekora drugih. Stoga bismo svoju krivnju trebali ispovjediti Bogu i drugima tada i ondje gdje je to moguće.
Krivnja prema Bogu i drugima tišti nas i opterećuje dokle god je ne priznajemo i ostaje neoproštena. Štoviše, svaka nepravda prema drugima prekršaj je prema Bogu (vidi: Psalam 51,5). Ako se ne stidimo toga da zamolimo oproštenje za svoju krivnju, to spremniji ćemo biti oprostiti drugima. A Bog od nas očekuje upravo to (Matej 6,12; Efežanima 4,32).
Uzmimo ovaj primjer: dva dječaka su bili veliki prijatelji, no jednoga dana su se žestoko posvađali. Idućeg dana kada se jedan od njih pošao igrati sa svojim prijateljem, njegov ga brat začuđeno upita: „Zar si zaboravio što se jučer dogodilo?“ Odsječno odgovorivši: „Da, ja mogu oprostiti i zaboraviti“, dječak otrči svojem prijatelju.
Mi možemo učiti od djece. Ako nas se zamoli da oprostimo, trebali bismo to učiniti i ne više imati nešto protiv uvreditelja. Bog nam jamči da se On više neće prisjećati naših grijeha, za koje smo zaiskali oproštenje. Kako je to veliko olakšanje (vidi: Hebrejima 8,12)!
Današnje čitanje: Nehemija 11,1-36 · Izreke 16,1-11
Mobilna aplikacija: