A znamo da sve zajedno djeluje na dobro onima koji ljube Boga; onima koji su pozvani po njegovoj nakani.
Rimljanima 8,28
Tijekom sveg svojeg djetinjstva plakala sam za majkom koja je umrla vrlo mlada. Ne zato što mi je nedostajalo ljubavi, nego zato što je za dijete odvajanje od one koja ga je rodila prava osakaćenost.
Svako razdoblje mog života vraćalo je njezinu sliku. Ako je to bilo sretno razdoblje, žalila sam što ga nisam mogla podijeliti sa svojom majkom. Ako je bilo prožeto teškoćama, plakala sam što joj se nisam mogla požaliti. Koliko sam puta u suzama zavapila Bogu: „Zašto si mi je uzeo?“
Međutim, malo po malo me njezina odsutnost i patnja koju je to uzrokovalo natjerala da potražim osobni odnos s Bogom, s kojim sam razgovarala, a da ga nisam istinski poznavala.
To me natjeralo da u Njemu potražim nešto drugo osim automatskog stroja kojem sam, jednostavno, morala dati zaporku (vjerski obredi ili dobra djela) da bih dobila ono što sam htjela.
To me navelo da sve svoje povjerenje položim u Njega i usvojim nadu za vječnost koju On obećava svakome.
Onda sam jednog dana mogla, usred svojih suza, reći: „Hvala ti, Gospodine, što si uzeo moju majku, jer sada te poznajem.“
Valovi olujnog mora bacili su me na Boga ljubavi.
Ovi redci sigurno ne tvrde da su odgovor na mučno pitanje: „Zašto postoji patnja?“
Neka ipak budu svjedočanstvo činjenice da, u teškim okolnostima koje Bog dopušta, On želi čovjeku pružiti ruku da uspostavi istinski odnos s Njim.
Današnje čitanje: Izaija 55,1-13 · Hebrejima 13,8-16
Mobilna aplikacija: