Došavši u svoj zavičaj, poučavaše ih (Isus) u njihovoj sinagogi; tako da oni, zapanjeni, govorahu: „Odakle ovomu ta mudrost i ta silna djela?“
Matej 13,54
Obitelj tesara Josipa bila je dobro poznata u Kapernaumu. U njoj je odraslo najmanje sedmero djece. Oni nisu bili upadljivi ni po čemu, osim jednoga od njih: najstarijeg, Isusa, o kojem se govorilo diljem toga kraja. Kad mu je bilo otprilike trideset godina pošao je naokolo propovijedati. Ono što je govorio i naučavao nisu bili samo ukori, poput naučavanja židovskog zakona. U Njegovim riječima bila je velika privlačna moć. Svatko je u njima osjećao istinu, premda ta poruka nije uvijek bila ugodna: razotkrivao je loše navike i djela. No ljudima je savjest govorila da je On u pravu. Njegove su riječi imale pečat autoriteta.
Uza sve to, Isus nije težio tome da bude glasovit; izbjegavao je javne počasti. Govorio je nasamo s pojedincima koji su htjeli stupiti u vezu s Njim.
Zatim su tu bila Njegova zadivljujuća čudesa. „Slijepi gledaju, hromi hodaju, gubave se čisti, gluhi čuju, mrtve se podiže, siromašnima se propovijeda evanđelje“ (Luka 7,22). Odakle Njemu ta sposobnost? Njegovi sugrađani iz Nazareta nisu to mogli objasniti.
Ovo je pitanje za svakoga od nas danas: odakle Njemu ta sposobnost? Je li Isus bio samo neki izvanredan čovjek ili je Sin Božji? Naš odgovor određuje naš odnos prema Njemu. Ako ga smatram samo dobrim primjerom, slaba mi je korist od toga. No ako ga prepoznam i priznam za ono što stvarno jest, to ima odlučan utjecaj na sav moj život, jer tada vjerujem u Njega kao vlastitog Božjeg vječnog Sina koji je umro za mene.
Današnje čitanje: Nehemija 4,9-5,5 · Izreke 12,10-19
Mobilna aplikacija: