I povika Isus jakim glasom: „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj!“ I, rekavši tako, predade duh.
Luka 23,46
Mjesto na kojem je Gospodin Isus prinio na žrtvu svoj život bilo je sramotno: na križu između dva zločinca.
Tamo su ga odveli ljudi, no on je išao dobrovoljno.
Već su ga više puta htjeli ubiti, ali je on prošao između njih.
Sada je došao njegov čas...
Svojom voljom on je zauzeo naše mjesto na Božjem sudu.
Nije umro poput zločinaca koji su izdahnuli zbog okrutnog zlostavljanja rimskih vojnika.
Odbio je omamljujuće piće koje mu je ponuđeno i svoj je život prepustio vlastitoj snazi.
Njegov posljednji krik svjedoči o tome.
S pravom je rekao: „Nitko mi ga (to jest „moj život“) ne oduzima, nego ga polažem sâm od sebe” (Ivan 10,18).
Ali to nije bila jedina razlika između njegove smrti i smrti drugih.
Bog nikada nije napustio nikoga osim njega.
Samo je on, čist i svet, u ona tri sata tame „učinjen grijehom zbog nas“ (2. Korinćanima 5,21). „Kazna za naš mir bila je na njemu“ (Izaija 53,5).
Ne možemo proniknuti osjećaje umirućeg Spasitelja kada je povikao: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27,46).
Tamo je Jaganjac Božji trpio da okaje naše grijehe. Ništa ga nije poštedjelo od osude, sve dok nije povikao: „Dovršeno je!“
Tamo na križu ispunjeni su Božji pravedni zahtjevi.
Bog Otac bio je proslavljen do savršenstva.
Kolikom li smo cijenom otkupljeni!
Ne zaboravimo to nikada!
Današnje čitanje: Jeremija 15,1-21 · Luka 22,66-71
Mobilna aplikacija: