Dušu moju ozdravi; jer protiv tebe ja sagriješih.
Psalam 41,4
Kazna za naš mir bila je na njemu; njegovim ranama mi smo iscijeljeni.
Izaija 53,5
Nije htio biti ozdravljen!
Na tlu blizu jednih gradskih vrata na suncu je sjedio neki čovjek i prosjačio.
Kada bi naišao kakav turist, jednom bi rukom zadigao nogavicu da pokaže ranu prekrivenu prašinom, dok bi, s tužnim izrazom lica, ispružio drugu ruku. Tu je ranu trebalo liječiti! A u bolnici preko puta mogao je dobiti svu potrebnu njegu. Jedan prijatelj iz tog djela grada objasnio mi je da je on tu svaki dan i da se ne želi liječiti, jer s tom ranom zarađuje za život.
Zamisli da te Isus upita: „Tvojoj duši, tvom duhu i tvom tijelu potrebno je ozdravljenje; želiš li biti ozdravljen? Bi li mu odgovorio: „Ne trebam te” ili pak: „Izliječi mi dušu, jer sam sagriješio protiv tebe”?
Nakon što čuju Božju procjenu svojeg stanja: „Sva je glava bolesna i sve je srce iznemoglo. Od stopala pa sve do glave nema zdrava mjesta“ (Izaija 1,5.6), ljudi se bune i svaljuju krivnju na nešto drugo. Optužuju Boga: „Čemu patnja? Zašto bolest? Zašto smrt?” Bog ne odgovara na takva pitanja. Poslao je svoga Sina da izliječi bolesne i oprosti krivcima; on je pretrpio kaznu koju smo svi mi zaslužili, podnijevši sve umjesto nas: božanski gnjev i osudu. Platio je otkupninu kako bi darovao mir srcu i umu. „Njegovim ranama mi smo iscijeljeni.”
Današnje čitanje: Izlazak 16,13-30 · Luka 7,18-23
Mobilna aplikacija: