Slično su i svećenički glavari, rugajući se zajedno s pismoznancima, međusobno govorili: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti. Krist, Kralj Izraelov; neka sada siđe s križa da vidimo i povjerujemo.“
Marko 15,31.32
Sudski postupak trajao je svu noć. On je, zapravo, bio beskoristan, jer je kazna već bila odlučena: Isus je trebao biti razapet.
Rimski namjesnik Pilat osjećao se nelagodno zbog tog slučaja. Stoga je tri puta upitao mnoštvo: „Kakvo zlo je ovaj učinio? Nisam na njemu našao ništa što zaslužuje smrt“ (Luka 23,21). Treći put se više nisu mogli suzdržati pa „još jače povikaše: Razapni ga!“ (Marko 15,14).
Židovski kralj je razapet premda je bio potpuno nedužan.
Zašto?
Njegov je život nedvojbeno jasno otkrio tko je On. „Druge je spasio“ bila je potvrda toga. Isus je putovao zemljom „čineći dobro i ozdravljajući“ (Djela 10,38).
Sin Božji je svjedočio: „Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubave se čisti, gluhi čuju, mrtve se podiže“ (Matej 11,5).
No pismoznanci su htjeli daljnji znak, kako bi mogli priznati Njegovu kraljevsku vlast.
Trebao je spasiti samoga sebe tako da siđe s križa.
To nije bilo u skladu s proročanstvom Starog zavjeta. Mesija je svoju moć trebao pokazati samo za dobrobit drugih.
Njihov zahtjev nije imao biblijske osnove.
Takav uvjet za vjerovanje nije nepoznat ni danas.
Umjesto da vjeruju u ono što o Isusu Kristu kaže Riječ Božja, ljudi zahtijevaju vlastito “iskustvo vjere”.
Tko god nije spreman osloniti se na Bibliju, neće biti uvjeren ni nekim drugim događajima.
Današnje čitanje: Izaija 45,14-25 · Hebrejima 9,19-28
Mobilna aplikacija: