nego se udaraše u prsa govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešniku.“
Luka 18,13.14
Prije negoli sam izgubio svijest u prometnoj nezgodi, umom mi je u trenutku oka, kao kakav film, prošao sav život. Sve se zbilo tako brzo i jasno da sam uspio samo zavapiti: „O Bože, o Bože, smiluj se meni grešniku!“ Vratilo se sve ono mračno i sve ono što sam bio potisnuo u svijesti i htio zaboraviti.
Dotad sam o Bogu uvijek govorio prezrivo. Zanemarivao sam pitanja koja su se neprestano javljala usprkos ili zbog moje ateističke životne filozofije. Mnogo sam poslovao s kršćanima, ali nisam htio biti poput njih. Utvrdio sam da su oni sasvim normalni ljudi sa svojim nedostacima, kao i svi ostali.
U stanju potresenosti zbog doživljene nezgode, iznenada sam začuo neki krik. Bio je to krik moje duše, koja je tragala za Bogom: „Ne mogu umrijeti bez Boga!“ Tada sam izgubio svijest. No shvatio sam da sam se pouzdao u Krista, uskrsloga Gospodina. Trebao sam povjerovati ono što su kršćani govorili o Njemu.
Savjest me je mučila. To je bilo tako nepodnošljivo da je sve u meni vikalo: „Gospodine, smiluj mi se!“ Bog je milostivo spasio moju dušu. Sada sam i ja kršćanin. Pripadam Sinu Božjem i nastojim ga slijediti.
„Gospodine, zahvaljujem ti što si mi besplatno dao svoj mir i svoje spasenje!“
Današnje čitanje: 2. Kraljevima 23,1-11 · Psalmi 108,1-14
Mobilna aplikacija: