Pišeš da su ti često, u osobnim razgovorima i na bogoslužjima, rekli da se moraš obratiti, ali ti sam ne osjećaš potrebu za time. Studiraš, radiš, imaš sređen život i divne prijatelje. A uskoro ćeš, nadaš se, dobiti i dobro radno mjesto i malo ćeš proputovati po svijetu. Zadovoljan si, dakle, svojim okolnostima i krajnje te zamaraju ta stalna opominjanja da se moraš obratiti.

Dobro te razumijem. Neki ljudi se doista upliću u tuđe živote i dijele savjete drugima, ili im pak ukazuju na njihove pogreške. Nije ugodno stalno slušati takvo što, a pogotovo kad pomisliš da bi možda mogli biti u pravu.

A to je, zapravo, najvažnije: jesu li oni u pravu ili nisu? Moraš li se obratiti, ili to nije tako nužno? Kad bi to bilo samo neko sporedno pitanje, možda bi ga mogao zanemariti, pa čak i ako se na kraju pokaže da si bio u krivu. Sljedeći put ćeš bolje promisliti, i to je to. No o obraćenju ovisi odgovor na pitanje gdje ćeš provoditi vječnost. To je, zasigurno, važno pitanje i vjerujem da želiš imati pouzdan odgovor na njega.

Jesi li ikada ozbiljno razmišljao o vječnosti? U potpunosti se slažem s time da je nećemo stvarno shvatiti dok ne budemo u njoj. Pa ipak je vrijedno barem jednom u životu razmisliti o njoj, dobiti barem nekakav dojam o njoj.

Link na cijelu knjigu:

https://gbv-online.org/book/48/chapter/0 

Preuzmi knjigu u PDF formatu:

https://drive.google.com/file/d/19afJnQ_6oeBn im2992j9FRMAiDgD6-O-/view?usp=sharing