I upitaše ga: „Zašto onda krstiš ako nisi ni Krist, ni Ilija, ni Prorok?“ Ivan im odgovori, rekavši: „Ja krstim vodom, ali među vama stoji jedan koga ne poznate. On je taj koji za mnom dolazi, a prije mene je, komu ja nisam dostojan odriješiti remen na obući.“ Sve se to zbilo u Betabari, s one strane Jordana, gdje je Ivan krstio.
Ivan 1,25-28
Svećenici i Leviti koje su poslali farizeji upitali su Ivana tko je on. Nijedna njihova pretpostavka nije se pokazala točnom: on nije bio njihov obećani Mesija, ni Ilija, koji se, prema Malahiji, trebao pojaviti „prije negoli dođe … dan Gospodinov“ (Malahija 4,5), a ni prorok za kojega je Bog Mojsiju rekao: „Podići ću im Proroka između njihove braće, kao što si ti“ (Ponovljeni Zakon 18,18). Tko je, onda, Ivana ovlastio da krsti?
Nisu li nam poznate takve prepirke? Danas se često postavljaju pitanja u pogledu krštenja. Oni koji ih postavljaju najčešće upadaju u istu opasnost kao i oni koje smo spomenuli: religijski obredi smatraju se važnima, no izostavlja se Isusa Krista.
Ivan se pobrinuo za to da istakne ono što ima prednost, a voda krštenja je bila samo vanjski znak. To se odnosi na njegovo krštenje pokajanja i na ono što se krštenjem naziva danas. Odlučujuće je ono što nam Isus Krist znači osobno. Ivanu je On bio Sin Božji, koji je zaslužio svu čast. U pogledu Njegove veličanstvenosti, on se osjećao nedostojnim da Kristu posluži u onom najmanjem, kao što je to da odriješi vezice Njegove obuće.
Sve se to zbivalo daleko od onodobnog religijskog središta. Sve do danas Isus posvuda traži srca koja su spremna primiti ga.
(nastavlja se iduće nedjelje)
Današnje čitanje: 2. Kraljevima 1,11-18 · Ivan 16,1-11
Mobilna aplikacija: