I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin čovječji, da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni.

Ivan 3,14.15

Kad su se prigodom svojeg proputovanja kroz pustaru Izraelci pobunili protiv Boga, On im je poslao ognjene zmije čiji je ujed bio sudbonosan. No Bog je iskazao i milost: nije htio potpuno uništiti narod. Naredio je Mojsiju neka načini zmiju od mjedi i pričvrsti je na stup. Svatko tko bi pogledao tu zmiju, ostao bi na životu (vidi: Brojevi 21,4-9).

U našem tekstu Gospodin Isus taj događaj primjenjuje na sebe dodajući riječ „mora“. Već smo vidjeli da se svatko mora roditi nanovo, inače neće iskusiti Božji blagoslov (vidi red. 7). Božja svetost zahtijevala je i to da čovjek Krist Isus umre na križu, zato što On ne može previdjeti grijeh: mora ga osuditi.

Kad su ono Izraelci gledali zmiju, uviđali su sličnost s onime što je izazvalo njihovu nevolju, to jest s otrovnim zmijama. Tako i mi gledamo Krista na križu i uviđamo da je Bog svojeg Sina učinio grijehom, koji vlada nad nama (vidi: 2. Korinćanima 5,21). Bog s grijehom mora nešto učiniti i osuditi ga, a to je i učinio ne poštedjevši vlastitog Sina! Osudu koju smo zaslužili mi proveo je na vlastitom Sinu te potvrdio svoju svetost i pravednost.

To se moralo dogoditi zato da ljudi ne budu izgubljeni, zato da mogu primiti vječni život. Je li, onda, vječni život zajamčen svakome? Nipošto! Dostupan je samo onima koji povjeruju u Krista i kažu: „On je ondje umro za mene.“ Takvi neće biti izgubljeni.

(nastavlja se iduće nedjelje)

Današnje čitanje: Nehemija 9,26-37 · Izreke 15,12-22

• Android
• iOS