Ivan 1,1

Ivan svoje evanđelje počinje tom jednostavnom, no tajnovitom rečenicom. On piše drugačije od ostalih evanđelista, Mateja, Marka i Luke, koji iste događaje iz Isusova života i djelovanja često opisuju s drugoga gledišta. Apostol Ivan, s druge strane, zapisuje dulje Isusove zgode i kazivanja koje drugi ne spominju.

Ivanovo evanđelje nosi osobito obilježje točnog, vjerodostojnog izvješća očevica. Premda Ivan svoje evanđelje nije napisao sve do posljednjih desetljeća prvog stoljeća, kad je već bio vrlo star, još uvijek se sjećao mnogih potankosti, uključujući i vrijeme zbivanja događajâ. Prema Isusovoj izjavi, na Njegove ga je riječi podsjetio Bog, Sveti Duh. Stoga je Ivan svoje evanđelje napisao pod božanskim nadahnućem (vidi: 14,26; 2. Timoteju 3,16). Njemu je bilo osobito stalo do toga da primatelji i čitatelji „vjeruju da Isus jest Krist, Sin Božji, i da vjerujući imaju život po njegovu imenu“ (20,31).

Točno to je predmet Ivanovog evanđelja: savršenstvo Sina Božjega. Krajnje jednostavnim jezikom, čiji rječnik tvori otprilike sedam stotina riječi, Ivan u svojem evanđelju iznosi tu veliku istinu da je vječni Božji Sin postao čovjekom. Postojanje Boga Sina vječno je kao i postojanje Boga Oca i Boga Svetoga Duha. To je očigledan razlog zašto Ivan ne spominje ništa o podrijetlu, rođenju i djetinjstvu Gospodina Isusa. Umjesto toga on čitatelja već u prvom retku vraća u vječnost: „U početku bijaše Riječ.“

(nastavlja se iduće nedjelje)

Današnje čitanje: 2. Samuelova 22,33-51 · Ivan 1,29-42