Jer mi nismo slijedili lukavo smišljene bajke kada smo vam obznanili snagu i dolazak našega Gospodina, Isusa Krista, nego bijasmo očevici njegova veličanstva.

Rimljanima 10,17; 
2. Petrova 1,16

Veliš: „Zavidim ti na tome što imaš vjeru, jer ja sebe ne mogu dovesti do toga da vjerujem.“ Znaš li ti, zapravo, što je vjera?

Možda smatraš da je to naivno ili lakovjerno popuštanje tvojeg razuma ili nekakav skok u prazninu zatvorenih očiju? Ili pak, možda, štaka kojom se netko pomaže kad ima poteškoće u hodanju? Ili nekakav kišobran koji si netko otvori da se zakloni kad zapljušte nepredviđene životne oluje? Ili pak neko sredstvo za smirenje (kao što je netko religiju nazvao „opijumom za narod“) koje potiskuje strah od smrti?

Ne! Vjera je potpuno uzdanje u Boga Biblije, Boga koji ljudskom rodu želi govoriti putem Svetog pisma i otkriva se u Isusu Kristu, Boga koji ljubi i koji je svoju ljubav iskazao tako što je dao ono što mu je bilo najdragocjenije: svojeg ljubljenog Sina, koji je svoj život žrtvovao za svakoga tko god svoje povjerenje položi u Njega.

Vjera nije pristajanje uz neki način razmišljanja, nego privržena ovisnost o Bogu, koji je dao tako jasne dokaze svoje dobrote, ljubavi i snage.

Zar je tako teško imati „vjeru koja spašava“? Doduše, u pogledu toga moramo priznati da smo izgubljeni, što je uznemirujuće. No, kad Bog govori, nismo li obvezni slušati? Možemo li ismijavati ili odbaciti ono što On govori?

Današnje čitanje: Nehemija 13,1-14 · Izreke 17,1-10

• Android
• iOS