A od šestoga sata nastade tama po svoj zemlji, sve do devetoga sata. A oko devetoga sata povika Isus jakim glasom: “Eli, Eli, lama sabahtani!?” što znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”
Matej 27,45.46
Križ Sina Božjega
Kako su se prema Isusu odnosili ljudi koje je došao spasiti?
Ni kao prema kralju, ni kao proroku, ni kao pravedniku, čak ni kao ljudskom biću.
Te su ga „gliste“ svojom žestokom mržnjom ponizile do te mjere da je rekao: „Ja sam crv, a ne čovjek; ruglo ljudima“ (Psalam 22,6).
Njegovu su vrijednost procijenili na trideset srebrnjaka, i to upravo kada je smatrao da za njih vrijedi umrijeti. Uhitili su ga noću kao kakvog razbojnika, svezali i doveli pred Kaifu, Heroda i Pilata.
Okrunili su ga kao da je kralj, ali s trnjem, i rugali mu se.
Pljuvali su ga i razapeli između dvojice zločinaca.
Bog, njegov Bog, održao ga je usprkos Sotonina gnjeva, mržnje farizejâ, galame naroda, Pilatova kukavičluka i zlobnog izrugivanja svećenikâ.
Ali tko ga je utješio kada se na njega obrušio gnjev pravednoga, svetoga Boga?
Takva smrt, smrtna kazna i sav taj bijes gorčina je koja prati razapinjanje na križ, ali vrhunac gorčine u ovom slučaju bio je negdje drugdje.
Vidimo kako je Bog svog Sina opteretio bezakonjem svih nas kažnjavajući ga za naše grijehe, pustivši da iz svoga suhoga grla zavapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Ostavlja li to tvoje oko suhim, a srce hladnim?
(prilagođeno od Alphonsa Monoda,
Ilustracija; The Crucifixion of Jesus Christ
Vasili Golinsky, 1895)
Današnje čitanje: Jošua 6,1-14 · 1. Korinćanima 4,1-10
Mobilna aplikacija: