Nato, kralju Agripa, ne bijah neposlušan nebeskom viđenju, nego sam najprije onima u Damasku, i u Jeruzalemu, i po svim judejskim krajevima, a potom poganima, navješćivao neka se pokaju i obrate Bogu te čine djela dostojna pokajanja.
Zbog toga su me Židovi uhitili u Hramu i pokušali me ubiti. No, dobivši pomoć Božju, sve do ovoga dana svjedočim i malome i velikome, ne govoreći ništa osim onoga što su rekli i proroci i Mojsije da će se zbiti: da će Krist trpjeti te da će on prvi uskrsnuti od mrtvih i naviještati svjetlo narodu i poganima.
Djela 26,19-23
Misli o Djelima apostolskim (187)
Židovi su se iz nekoliko razloga ljutili zbog poruke koju je propovijedao Pavao. Oni bi htjeli da se pogani obrate, da se vide u Božjem svjetlu, priznaju Njegovu osudu nad svojim životima i okrenu mu se u pogledu spasenja. Ali da se njima samima, u njihovoj pobožnosti, veli da se trebaju obratiti i da blagoslovi Evanđelja trebaju biti na raspolaganju poganskim vjernicima – to je bilo previše za njih.
Kao što je Pavao objasnio, sve je ovisilo o jednom pitanju: je li Isus Mesija i je li uistinu uskrsnuo? Pavla je u te činjenice uvjerio njegov susret s Uskrslim. Znao je da se njegovo propovijedanje u potpunosti slaže sa židovskim svetim pismima Starog zavjeta (primjerice Izaija 53 i Psalam 16,10). U njima je čak bila proglašena činjenica da Božje spasenje važi za sve narode svijeta (primjerice Izaija 49,8).
Današnje čitanje: Ponovljeni Zakon 14,22-15,6 · Matej 26,31-46