Prezren je i odbačen od ljudi, čovjek boli i vičan patnji, i mi kao da od njega lica svoja sakrismo; prezren bijaše, i ne cijenismo ga.Pouzdano, dakle, neka znade sav dom Izraelov da je Bog učinio i Gospodinom i Kristom toga Isusa kojega ste vi razapeli.
Izaija 53,3; Djela 2,36
U nekoj kući u selu izbio je požar i dotrčali su susjedi. Iznenada se prolomio očajan krik. Potjecao je od malog dječaka koji je bio zarobljen vatrom. Njegova majka, koja je bila otišla u kupovinu, dotrčala je sva prestravljena. Krenula je u oganj, ali ju je zadržala nečija ruka. Neki se čovjek umjesto nje uputio u plamen i uspio popeti na kat. Svukao je svoj kaput i u nj umotao dječaka pa se kroz žestoku vrućinu spustio niz stube. Dijete je bilo spašeno, no čovjek je bio žestoko opečen i dugo nakon toga bolovao. Kad je ozdravio, lice mu je bilo neprepoznatljivo.
Spašeno dijete je odrastalo, a seljani su postupno zaboravili na taj događaj. Djeca su se plašila čovjeka izobličenog lica i bježala od njega. Ponekad bi ga ismijavala, a onaj kojega je bio spasio pridruživao bi im se u tome. No njegovi su roditelji pamtili pa su mu jednoga dana, kad je bio u stanju razumjeti, rekli zbog čega je lice tog dobrodušnog čovjeka izobličeno.
Dječak je gorko zaplakao. Kako se mogao rugati nekome tko je svoj život izložio pogibelji da spasi njega?
Posramljen i ožalošćen otrčao je, našao svojeg junaka i zagrlio ga.
Taj događaj podsjeća nas na patnje Gospodina Isusa, kome dugujemo svoj vječni život. Nije li On zaslužio našu zahvalnost, ljubav i poslušnost? Njegova je želja da ga se prisjetimo. Jesmo li voljni to učiniti?
Današnje čitanje: Joel 3,1-21 · Izreke 3,1-18
Mobilna aplikacija: