Sjeti se kako je kratak vijek moj: čemu si uzalud stvorio sve ljude? Koji to čovjek živi a da neće vidjeti smrti?
Psalam 89,47.48
Oko trinaest sati 24. kolovoza 79. godine po Kristu eruptirao je vulkan Vezuv i u Pompejima se smračilo. Sljedeća četiri dana padao je pepeo i plovućac, sve dok grad nije ostao zatrpan pod pokrovom od pet metara. Tko nije uspio pobjeći na vrijeme, izgubio je život. Ljude i životinje doslovno je „ispekao“ vulkanski pepeo.
Tijekom vremena su zbog raspadanja tijela nastale šupljine, koje se sada pune gipsom kako bi se dobili vjerni odljevi mrtvacâ. Arheolozi su uvijek iznova dirnuti prizorima poput psa vezanog lancem ili majke koja u vrtu štiti svoju kćer. Drugdje je nađen čovjek koji se saginjao nad svojom trudnom ženom, novorođenče u pelenama i robovi u okovima, koji nisu mogli pobjeći.
Svi su oni umrli, ali drama njihove smrti postaje vidljiva i shvatljiva tek sada kada se raskopavaju naslage vulkanske tvari. To se dogodilo prije gotovo dvije tisuće godina, ali odjednom se preslikava na nas.
Život su spasili samo oni koji su pobjegli. Tko god je ostao, morao je umrijeti. Slično će biti i kada dođe Isus Krist. On će one koji su povjerovali u Njega uzeti sa sobom na nebo. Oni koji su ga odbacili, ostat će zauvijek izgubljeni.
Na taj način nas iskapanja u Pompejima upozoravaju na to da bježimo od nadolazećeg uništenja i pronađemo sigurnost. Bog još uvijek zove: „Bježi da život spasiš!“ (Postanak 19,17).
Današnje čitanje: Job 33,23-34 · Djela apostolska 16,1-12
Mobilna aplikacija: