Kada je apostol Pavao tijekom svojeg drugog misijskog putovanja stigao u grad Korint, tamošnjim je ljudima objavio Božje svjedočanstvo. Sadržaj toga svjedočanstva bila je jedna osoba: Isus Krist, Raspeti.

Netko tko je bio raspet ne uživa poštovanje u ljudskom društvu. Takav je otpisan. Za njega nema ničeg drugog osim poruge i prezira. To se odnosilo i na Isusa kada je, u svoj dan, duboko ponižen visio na križu. No sve do današnjeg dana On ostaje središtem Evanđelja.

Bog zahtijeva da vjerujemo u raspetoga Krista. Svoju vjeru trebamo položiti u Onoga koji toliko smeta religioznim ljudima i izaziva prezir filozofa. Zbog svoje vjere ne možemo očekivati počast od društva, niti pak nam je ona na diku.

Ali taj nadasve prezren Isus nudi nam jedino rješenje za problem naših grijeha. Umro je na križu zato da bismo mi mogli biti spašeni od božanske osude.

Ljudska mudrost nema vremena za tu poruku spasenja. Upravo suprotno: ona razara misao i ideologiju onih najinteligentnijih.

No oni koji u poniznosti i vjeri prihvate Evanđelje, nalaze čvrst temelj. Oni imaju mir s Bogom, zato što su s Njim uredili ono što je trebalo. Oni od toga trenutka žive s Gospodinom Isusom i iščekuju slavnu budućnost.

Današnje čitanje: Ponovljeni Zakon 17,8-20 · Matej 27,11-26