Matej 14,14

Čudo s kojim ćemo se baviti u nekoliko naših budućih razmišljanja jedino je o kojem se govori u sva četiri evanđelja. Kao i često, Isus je bio na putu. Čuo je da je Ivan Krstitelj, koji je bio navijestio Njegov dolazak i pripravio mu put, ubijen. To ga je pogodilo, jer je znao da oni već unaprijed pripremaju Njegovu smrt. Želio je biti sâm i povukao se u lađu sa svojim učenicima. Kad je pristao, mnoštvo ga je već čekalo. Isus ih je vidio i „sažalio se“, jer su bili poput ovaca „bez pastira“ (Marko 6,34).

Isus je uviđao i znao za sve njihove potrebe, patnje, boli, tuge, gubitke i neuspjehe. Njihova iskustva i potrebe možda su bile vrlo različite, ali svi su trebali Njegovu utjehu, pažnju i ljubav. Nije bilo nikoga drugoga tko bi se brinuo za njih i volio ih takve kakvi jesu. Bili su poput ovaca koje trebaju vodstvo, besciljni, bespomoćni i bez nade.

Vidjevši njihovu potrebu, Isus je bio duboko dirnut. Pokušao im je pomoći i govorio im je riječima života, nade i ljubavi. „Ozdravljivao je one kojima je trebalo ozdravljenje“ (Luka 9,11).

Što Spasitelj vidi u mojem životu? Potištenost, razočaranje, krivnju i neuspjeh? Kao što je jednom nekoj udovici rekao: „Ne plači“, tako i nas ohrabruje govoreći nam „riječi vječnoga života“ (Luka 7,13;Ivan 6,68). Kako je dobro osjećati Njegovu sućut!

(nastavlja se u utorak)

Današnje čitanje: Izaija 6,1-13 · Djela apostolska 22,22-30

• Android
• iOS