Slijedilo ga je veliko mnoštvo naroda, i žene, koje su ga oplakivale i naricale za njim. Okrenuvši se k njima, Isus reče: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za svojom djecom.“
Luka 23,27.28
Isus Krist, Spasitelj svijeta, bio je na svom putu do Golgote, mjesta smaknuća. Za Njegova rođenja anđeo je pastirima objavio: „Javljam vam dobru vijest o velikoj radosti, koja će biti za sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, koji je Krist Gospodin“ (Luka 2,10.11).
No ta radost je ustupila mjesto oplakivanju i naricanju, jer ga je narod kojemu je došao odbacio, a njegove vođe nisu imale mira tako dugo dok ga nisu nepravedno osudile na smrt razapinjanjem.
Uvijek je bilo bolno gledati kad se nekoga vodi na mjesto smaknuća. U ovom se slučaju radilo o dobročinitelju koji je brojnim ljudima donio radost svojim „riječima milosti“ i ozdravio ih od njihovih patnja. To je bilo dovoljno da čovjeku slomi srce! Te su žene zasigurno bile iskrene u svojem oplakivanju.
No sućut nije dovoljna. Kad se nađemo suočeni s trpljenjem Isusa Krista, moramo se upitati što to znači nama osobno. Isus nije mislio na sebe. Njemu je bilo žao vlastitog naroda, jer je znao kakve će ga posljedice zadesiti.
Kako to utječe na nas?
Mi, u osnovi, nismo bolji od naroda koji je razapeo Isusa. Vrsta grijeha koje činimo ne brine Boga toliko koliko činjenica da griješimo protiv Njega. Ne otvara nam sućut put spasenja, nego samo istinsko obraćenje i osuđivanje našeg dosadašnjeg života. Isus nije umro samo kao mučenik; Njega je na križu Bog osudio za naše grijehe.
Današnje čitanje: Obadija 1-11 · Izreke 25,19-28
Mobilna aplikacija: