Onaj tko ima Sina, ima život; onaj tko nema Sina Božjega, nema život.
1. Ivanova 5,12
U invalidskim kolicima je sjedila žena koja je bila ozbiljno bolesna. Sve što je mogla činiti bilo je laganim pokretima ruke odgovarati „da“ ili „ne“. Gotovo potpuno nesposobna, nije mogla ni govoriti ni čitati, niti pak jesti bez tuđe pomoći. Inače su joj organi osjeta i um djelovali kako treba.
Neka kršćanka ju je tri godine jednom tjedno poslijepodne posjećivala kako bi joj čitala. Uvijek je između ponuđenih knjiga birala one s kršćanskim pričama. Njoj je to bilo pomalo neuobičajeno štivo, ali sadržavalo je uzbudljive priče koje su poticale na razmišljanje. Neke od njih bila su izvješća o obraćenjima. Nevoljnica je imala vremena primati sadržaj, ali kako ga je probavljala? Je li htjela znati nešto više?
Česti navodi iz Biblije naveli su njezinu posjetiteljicu da je upita želi li da joj se ti redci pročitaju iz njihova „izvornika“. Lagan pokret nevoljničine lijeve ruke značio je; „Ne!“ Čak je i izraz njezina lica jasno pokazivao da je odbacila taj prijedlog.
U jednoj drugoj prigodi postavljeno joj je pitanje: „Vjerujete li u Boga!“ Njezin pozitivan odgovor naveo je posjetiteljicu da se nada nečem višem. Upitala ju je: „Prihvaćate li Isusa Krista kao Sina Božjega?“ Ljevica i lice izrazile su odlučno: „Ne!“
Često čitamo o Sinu Božjem da je „bio dirnut“ zbog ljudskog trpljenja. On je „vrlo suosjećajan i milosrdan“ (Jakovljeva 5,11). Kakvu li je samo utjehu i ohrabrenje On mogao dati toj jadnoj patnici da ga je samo pustila u svoj život!
Iz kalendara Dobro sjeme - izdavač: GBV
Photo by brut carniollus on Unsplash