I iziđe Isus te ugleda veliko mnoštvo; i sažali se nad njima i ozdravi njihove bolesnike.
I pristupiše mu predvečer njegovi učenici, rekavši: “Pust je ovo kraj i već je kasno; otpusti ljude da odu u sela i kupe si hrane.”
Ali im Isus reče: “Ne trebaju odlaziti; dajte im vi jesti.”
Matej 14,14-16
Zašto se Gospodin Isus „sažalio“ nad tim mnoštvom? Nisu li svi oni, manje ili više, bili opaki grešnici? Nisu li mnoge od njihovih teškoća bile uzrokovane njihovim neuspjehom da svoj život žive s Bogom? Nisu li trebali očekivati da će ih on osuditi, a ne suosjećati s njima?
Isus Krist je došao „potražiti i spasiti ono što je izgubljeno“ (Luka 19,10).
Stoga je primao grešnike i jeo s njima; s dobrodošlicom je prihvaćao one koji su bili nesretni i doticao gubavce kako bi ih ozdravio. To nisu bili formalni susreti: bili su ispunjeni iskrenom ljubavlju i suosjećanjem.
U današnjim redcima učenici su htjeli otpustiti mnoštvo, dok je sâm Gospodin liječio slabe i bolesne. Učenici nisu mogli zamisliti kako bi se u tom pustom kraju moglo nahraniti sve te nebrojene ljude.
No njihov Gospodar, Krist, namjeravao je umnožiti pet kruhova i dvije ribe, tako da se može nasititi pet tisuća ljudi.
Tada im je Isus rekao neka svakome dadu nešto za jelo; nisu trebali otići odande. Uzeo je ono malo što su imali pa su im to podijelili.
S istim suosjećanjem Isus Krist danas poziva ljude da dođu k njemu. „Ti si, o Gospodine, Bog prepun sućuti, i dobrostiv; dugo si strpljiv i obiluješ milosrđem i istinom“ (Psalam 86,15).
Može li itko odbiti takvu ljubav?
Današnje čitanje: Levitski zakonik 20,1-27 · Psalam 68,1-9
Mobilna aplikacija: