Drugi je koji svjedoči za mene; i znam da je istinito svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene.
Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu.
No ja ne primam svjedočanstvo od čovjeka, nego govorim ovo da se vi spasite.
On je bio svjetiljka koja gori i svijetli, a vi se htjedoste samo na tren radovati u njegovu svjetlu.
Ivan 5,31-35
Misli o Ivanovom evanđelju (62)
Gospodin Isus još uvijek govori Židovima. Polazna točka spora bila je njihova optužba da je sebe izjednačio s Bogom. Stoga je Isus pokazao da je On, kao Sin Božji i Sin čovječji, davao život, uskrisivao mrtve i čak imao ovlast suditi.
Ali tko bi vjerovao u ono što je rekao?
Koliko god istinito i savršeno bilo svjedočanstvo koje je Isus dao o sebi, u pravnom smislu je bilo nevaljano: morala su ga potvrditi najmanje dva svjedoka (vidi: Ponovljeni Zakon 19,15; 2. Korinćanima 13,1).
Ivan Krstitelj je bio prvi svjedok kojeg je Isus naveo kao dokaz. On je bio Njegov preteča. Nitko drugi ga nije istaknuo tako jasno i izričito kao Mesiju.
Rekao je: „Onaj koji s neba dolazi, iznad sviju je“ (Ivan 3,31). Za njega nije bilo sumnje: Isus je Krist, Sin Božji.
Zapravo, Isus nije trebao ljudsko svjedočanstvo. No svejedno je spomenuo Ivanovo svjedočanstvo, kako bi se slušatelji mogli uvjeriti i spasiti. Kako je dojmljiva Isusova ljubav: On svojim neprijateljima želi spasenje!
Nažalost, svjetlost te „svjetiljke“ u to doba nije imala trajan učinak na veliko mnoštvo. Umjesto pokajanja, oslanjali su se na činjenicu da imaju velikog proroka.
Bi li ljudi danas postupili drugačije?
(nastavlja se iduće nedjelje)
Današnje čitanje: Izaija 42,18-43 · Hebrejima 7,18-28
Mobilna aplikacija: