U međuvremenu su ga učenici molili, rekavši: „Učitelju, jedi.“ No on im reče: „Ja imam za jesti jelo za koje vi ne znate.“ Stoga učenici rekoše jedan drugome: „Da mu nije tko donio što za jesti?“ Reče im Isus: „Moje jelo je činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo.“
Ivan 4,31-34
Misli o Ivanovom evanđelju (47)
Samarijanka je sve ostavila i otišla u grad. U međuvremenu su dvanaestorica učenika iskoristila prigodu da nagovore svojega Gospodina da nešto pojede. Njihovo nagovaranje je zasigurno bilo dobronamjerno. Ali upravo kao što se dogodilo tijekom kušnje u pustari, kad je đavao rekao Gospodinu neka utaži svoju glad, Gospodin je istaknuo da u ovom slučaju prvenstvo ima jedna druga hrana. Nije poricao čovjekove zemaljske potrebe, ali je tu prigodu upotrijebio za to da učenike pouči nečem duhovnom.
Učenici su bili zbunjeni: odakle je Isus dobio hranu? Tko mu je donio nešto za pojesti? Primjećujemo da učenici, ponovno, nisu pitali samoga Gospodina, nego su se međusobno iščuđavali. Kao i toliki ljudi danas, oni svoja pitanja nisu postavili izravno Isusu, Sinu Božjem.
Gospodin nije ostavio svoje učenike u neznanju. Njemu je razgovor sa Samarijankom o njoj i o spasenju njezine duše doista bio okrepa. Usred svih pritisaka svakodnevnog života, Gospodin je unutarnju snagu crpio iz odnosa sa svojim Ocem. Želja mu je bila da, kao čovjek na zemlji, bude poslušan svojem Ocu i ostvari Njegovu volju.
„Tražite najprije kraljevstvo Božje“ (Matej 6,33). Ovaj dobro poznat, ali često zanemarivan, redak Pisma bio je Isusovo načelo za Njegov život. Ako ga i sami usvojimo, otkrit ćemo da nam ništa ne nedostaje.
(nastavlja se iduće nedjelje)
Današnje čitanje: Daniel 2,1-16 · Psalam 37,30-40
Mobilna aplikacija: