Reče mu žena: „Gospodine, nemaš čime zagrabiti, a i zdenac je dubok; odakle ti onda živa voda? Zar si ti veći od našega oca Jakova, koji nam je dao ovaj zdenac; i sâm je iz njega pio, i djeca njegova, i njegova stoka?“
Ivan 4,11.12
Misli o Ivanovom evanđelju (40)
Razgovor između Isusa i Samarijanke uistinu je bio jedinstven. Sin Božji, putujući kao ponizan čovjek i ovisan o drugima, sreo je osobu čije su želje bile uvelike različite od Njegovih. Ona nije osjećala tjelesnu žeđ, ali joj je duša patila. Da je znala da pred njom sjedi „Spasitelj svijeta“, ispričala bi mu o svim svojim nevoljama.
Ta neimenovana žena je bila u istom stanju kao i učeni Nikodem. Nijedno od njih dvoje nije shvatilo da Gospodinova pitanja i odgovori ciljaju na ono duhovno, a ne na prirodno. On je spomenuo „živu vodu“. To je zvučalo obećavajuće, ali odakle bi ta voda trebala doći?
Ženine misli bile su usredotočene na zdenac. On je bio iz doba Jakova, patrijarha izraelskog naroda. Uzimati vodu iz njega bila je osobita povlastica. Jakova je čak nazvala „našim ocem“. Veliki likovi i događaji iz pet Mojsijevih knjiga bili su važni i Samarijancima.
Bi li taj Židov pred njom mogao biti veći od Jakova? Teško da je tako mislila. Njezini religijski osjećaji odbacivali su tu misao; držala je svoje višestoljetne tradicije. Ni danas nije drugačije: ljudi cijene ljudske tradicije ne shvaćajući da ih one sprečavaju u tome da cijene veličinu Sina Božjega. Isus joj je rekao: „Kad bi znala …“ On ne samo što je veći od Abrahama i Jakova, nego nema nikog većeg i slavnijeg od Njega!
(nastavlja se iduće nedjelje)
Današnje čitanje: Postanak 21,1-21 · Psalam 3,1-9
Mobilna aplikacija: