Ja sam taj kruh života. Vaši su oci jeli manu u pustinji i pomrli. Ovo je kruh koji s neba silazi: da ne umre onaj tko od njega jede. Ja sam kruh živi koji je sišao s neba: ako tko bude jeo od toga kruha, živjet će zauvijek; a kruh što ću ga ja dati jest moje tijelo, koje ću dati za život svijeta.
Ivan 6,48-51
Misli o Ivanovom evanđelju (29/26)
Tijekom svoje rasprave s Isusom, Židovi su spomenuli manu u pustari. Po njihovom mišljenju, to je čudo bilo mnogo veće od jednog jedinog događaja koji su iskusili tada kada je Isus pribavio jelo za pet tisuća ljudi.
Gospodin je, zbog važnosti za svakoga, ponovio ono što je već rekao: on je kruh života. On daje život i održava ga. Ali taj život je sasvim drugačije vrste i kakvoće od prirodnog života. Stoga je za usporedbu uzeo manu. Izraelci koji su jeli tu manu, umrli su – većina njih na putovanju kroz pustaru. Premda je bila čudo, ta je opskrba ostala tjelesna prehrana; nikada ne bi mogla ukinuti tjelesnu smrt.
Isus Krist je, s druge strane, kruh s neba: „da ne umre onaj tko od njega jede”. Izrazi „kruh”, „jesti” i „živjeti” imaju prenesen smisao. Kruh je osoba, jedenje je duhovno usvajanje, dok život označava vječnu sigurnost i radost, budući da „druga smrt” nema više moć nad osobom koja to čini.
Sin Božji je došao na zemlju da postane čovjekom, tako da nitko ne mora pretrpjeti „drugu smrt“, a to je pakao. Ali ni utjelovljenje nije bilo dovoljno: on je morao umrijeti da bismo mi mogli primiti vječni život. Kako je čudesna bila ta milost!
(nastavlja se iduće nedjelje)
Današnje čitanje: Izlazak 23,1-19 · Luka 9,10-17
Mobilna aplikacija: