Isto tako i svećenički glavari; rugajući se zajedno s pismoznancima i starješinama, govorahu: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti.“
Matej 27,41.42
Ljudi uglavnom imaju dovoljno poštovanja za to da ne iskazuju prezir prema nekome tko umire. Ali kada je Isus Krist, Sin Božji, visio na križu u užasnoj boli i mukama, On je bio metom ljudskom izrugivanju. Prezir prema Njemu nisu iskazivali samo vojnici i običan narod, nego i same vođe naroda. Oni su, inače, bili svjedocima toga kako je On spasio druge, no nisu htjeli priznati da je svoja čudesa izvodio u savršenoj božanskoj snazi. Upravo suprotno: ta su djela pripisali demonskom utjecaju (vidi: Matej 12,24), jednostavno zato što su odbili priznati da je Njega bio poslao Bog.
Tek nekoliko sati prije toga Isus je satniju koja ga je došla uhititi oborio na zemlju svojom izjavom: „Ja jesam.“ No sada su ga, kako je izgledalo, imali u svojoj vlasti. Zašto se, mogli bismo pitati, Gospodin Isus u tome trenutku nije poslužio svojom silom?
Odgovor na to pitanje je: htio nas je spasiti od naših grijeha. To je učinilo nužnim da Pravedni ne samo da podnese ljudsko izrugivanje, nego i Božju srdžbu nad grijehom te položi svoj život za nas nepravedne. Zbog tog razloga je svima koji danas žele biti oslobođeni od svoje krivnje upućen poziv: „Vjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen“ (Djela 16,31).
Današnje čitanje: Ponovljeni Zakon 19,1-14 · Matej 27,39-54