Isus reče: „Dovršeno je“; i prigne glavu te predade duh.

Ivan 19,17.18.30

Dan u koji se to dogodilo označio je vrhunac života Gospodina Isusa, čija je svrha bila to da grešnicima na putu u smrt utre put kojim bi od Boga dobili oproštenje i život. „Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego služiti i dati svoj život kao otkupninu za mnoge “ (Marko 10,45). Čovjek je izgubio svoj odnos s Bogom putem grijeha i „tako je smrt prešla na sve ljude, jer su svi sagriješili“ (Rimljanima 5,12). No Božja volja je bilo to da svi budu spašeni od te užasne sudbine; ali u pogledu Njegove svete, pravedne osude nema nagodbe – jer ta kazna je smrt. U svojoj mudrosti i zadivljujućoj ljubavi i milosti Bog je pronašao način kako da pomiri svoju pravednost i volju: poslao je svojeg ljubljenog Sina da kaznu za grijeh podnese umrijevši za nas.

Ipak, Bog nam ne dodjeljuje automatsko oproštenje isključivo na temelju toga što je „Krist je jedanput za grijehe pretrpio, pravedan za nepravedne“ (1. Petrova 3,18). On je postavio uvjet za naše primanje tog oproštenja, a to je „pokajanje Bogu i vjera u našega Gospodina, Isusa Krista“ (Djela 20,21). Naše srce mora biti slomljeno putem uviđanja naše krivnje pred Bogom, i svoje uzdanje u pogledu spasenja moramo u potpunosti položiti u osobu i djelo našeg Spasitelja, Isusa Krista, „u kome imamo otkupljenje njegovom krvlju, to jest oproštenje grijehâ“ (Kološanima 1,14). Bog je, sa svoje strane, učinio sve što je bilo nužno za naše spasenje po Kristovoj žrtvi. Pitanje je: jesmo li mi učinili ono što je potrebno da ga se dobije?

Današnje čitanje: 2. Samuelova 22,20-32 · Ivan 1,19-28