I reče Bog Noi: „Došao je preda me svršetak svakoga tijela … Načini si kovčeg od goferova drva.“
Postanak 6,13.14
Susjedi mora da su ga smatrali glupim: čovjek je gradio golem kovčeg koji je trebao ploviti, ali na mjestu daleko od mora! Zacijelo su ga upitali: „Zašto to radiš, Noa? Kakva je korist od toga što lađu gradiš ovdje?“ On bi na to odgovorio: „Stiže osuda. Doći će velik potop. To plovilo je pribježište u kojem će se moći preživjeti.“
Nitko nikada nije gradio nešto slično i kritiziranje je bilo nesmiljeno. No to nije uznemirilo Nou: on je nacrt za tu tvorevinu primio od samog Boga. Sa svakim udarcem čekića po klinu propovijedao je osudu koja je trebala doći na ljudski rod.
Nastavio je s gradnjom iz dana u dan, iz godine u godinu, i to stotinu i dvadeset godina. Mora da su se ljudi iščuđavali takvoj izvanrednoj vjeri! Stotinu i dvadeset godina rada, a potopa nigdje na vidiku: sav taj trud uložen ni za što! Kako je naivan taj Noa!
Usprkos svem njegovom propovijedanju ne čitamo da se itko osvrtao na njegovo upozorenje. No kad je kovčeg bio dovršen, Bog je rekao: „Još sedam dana i učinit ću da nad zemljom pada kiša četrdeset dana i četrdeset noći; i zbrisat ću s lica zemlje svako živo biće“ (7,4). Bog je bio strpljiv više od jednog stoljeća; tada je došao potop i osuda.
Bog danas još uvijek želi spasiti ljude, no oni moraju doći k Njemu sada. Nema jamstva da će On i dalje godinama, ili samo danima, davati svoju milost. Ljudi bi trebali biti dovoljno razboriti da „uđu u kovčeg“ i izbjegnu Božju osudu. To znači da bez odlaganja trebaju primiti spasenje koje nudi Isus Krist.
Današnje čitanje: Ezekiel 9,1-11 · Psalmi 118,15-29
Mobilna aplikacija: