Ali ja se, GOSPODINE, u tebe uzdam; rekoh: „Ti si Bog moj.“ U tvojoj su ruci dani moji.
Ti ćeš u savršenu miru održati onoga čiji se um na tebe oslanja, jer se u tebe pouzdaje.
Psalam 31,14.15
Izaija 26,3
Jedna kršćanka je imala sljedeće iskustvo: „Bila sam u bolnici na temeljitoj zdravstvenoj provjeri. Samo pregrada je razdvajala moju postelju od postelje mlade pacijentice koja je bolovala od neke neizlječive bolesti. Liječnik koji ju je liječio odustao je od bilo kakvog daljnjeg liječenja, a kako je teško patila davao joj je snažna sredstva za smirenje. Jednog dana kada se javljala na telefon čula sam je kako sugovorniku govori: „Neće mi biti nimalo bolje. Želim se vratiti kući. Htjela bih umrijeti kod kuće.“
Te posljednje riječi probole su mi srce. Trebala je umrijeti i znala je to. Je li bila spremna za susret s Bogom? Prilazeći njezinoj postelji molila sam Gospodina da mi dade riječi koje će dotaknuti njezino srce. Pristupivši do njezina ležaja počela sam joj govoriti o Isusu, o Njegovoj žrtvi na križu koja nam daje vječni život. Ponovila sam riječi koje je Gospodin rekao Nikodemu, koje su tolike ljude dovele do toga da pronađu vjeru: „Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni“ (Ivan 3,16).
Pogledala me i s osmjehom rekla: „Znate, i ja sam vjernica.“ Idući dan je otišla „umrijeti kod kuće“. Dok sam se pozdravljala s njom pokazala je prema nebu i rekla: „Da, do skorog viđenja: vidjet ćemo se opet tamo gore.“
Današnje čitanje: Postanak 41,1-13 · Psalam 25,12-22
Mobilna aplikacija: