Jer nije Bog nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i nastojanje u ljubavi, koje ste iskazali njegovu imenu time što ste posluživali i poslužujete svetima.
Hebrejima 6,10
U poslanici Hebrejima Bog se primateljima obraća ozbiljnim riječima odmah na početku šestog poglavlja. Takva je opomena nužna jer među pravim vjernicima, kako tada tako i danas, ima onih koji samo ispovijedaju vjeru zato što ih je neko vrijeme kršćanstvo privlačilo (vidi: retke 4-8: Matej 13,5-7.20-22).
Međutim, u našem odjeljku pisac mijenja ton: vjernicima se obraća kao „ljubljenima“ (red. 9) podsjećajući ih na njihov rad i njihovu ljubav, koji su možda bili povezani s progonima svetih. U tome slučaju mora da su to radili potajno. Može biti da je to bila beznačajna pomoć, no za to nije znao samo pisac poslanice pa ovdje to izričito spominje, već je i sâm Bog sve vidio i dao zabilježiti dodajući da su te vjerne osobe častile Njegovo ime svojim radom i svojom ljubavlju. To je ono što ovdje moramo razmotriti.
Bog primjećuje svako iskazivanje gostoljubivosti, svaki primjer bratske ljubavi, svako suosjećanje sa suvjernicima u zatvoru (10,34; 13,1). Njegova su djeca to učinila za Njega i Njegovo je sveto ime bilo poštovano u ovom neprijateljskom svijetu. To je njihovu službu učinilo tako vrijednom.
Zar to nije ohrabrenje za nas? Kome mi služimo? Svako služenje u Evanđelju ili na izgrađivanju vjernika, i svaka korisna djelatnost, zapravo je rad za našega Gospodina. Shvaćajući to, nećemo se žaliti ni kukati zbog naporne naravi posla. Gledamo na Gospodina i Njegovu slavu.
Današnje čitanje: Job 6,1-30 · Djela apostolska 7,17-34
Mobilna aplikacija: