I kao što je ljudima određeno jedanput umrijeti, a nakon toga sud.

Hebrejima 9,27

Godine 1958. je jedan poznati švicarski dramaturg napisao dramu o nekom dragom čovjeku koji je bio strašno zabrinut zbog toga što se u jednom stanu njegove kuće gomila eksploziv; no nije učinio ništa u pogledu toga. Kad je kuća planula, pitao se zašto.
Predstava je, očito, bila kritika nehajnog ili čak slijepog stava mnogih građana tijekom Trećeg Reicha u Njemačkoj i gomilanja nuklearnog oružja tijekom Hladnog rata 1950-ih godina, no njezina se poruka mogla primijeniti na bilo koji oblik nemara. 

Koliko slučajeva zloće u današnjem svijetu ostaje nekažnjeno samo zato što se za njih ne mari ili ih se zataškava!

Budimo načisto u svezi s dva pitanja: prvo, Bog ništa ne zanemaruje i, drugo, ne bismo trebali zanemariti upozorenja koja su nam dana iz bilo kojeg izvora u vezi s Božjim sudom koji će se zbiti nakon što završi naš život na zemlji. 
Jednako kao što građani trebaju živjeti odgovorno u svojoj zemlji, tako i mi trebamo odgovorno voditi svoj život pred Bogom. Njemu smo odgovorni isključivo za svoj život, a ne za ponašanje drugih.

Mnogi se ljudi, kako bi umirili svoju savjest, oslanjaju na činjenicu da je Bog ljubav i vjeruju da će na sudu On milostivo postupiti s njima usprkos njihovim propustima.
Stoga ne poduzimaju ništa da svoj odnos s Bogom urede prije negoli dođe taj trenutak.

Zanemaruju činjenicu da je Bog i pravedan.
Nakon što je izvršio svoju osudu nad grijehom na križu na Golgoti, gdje je Krist umro namjesto nas, On svima zapovijeda da se pokaju i vjeruju u Njegovog Sina, Isusa Krista.

Križ je to mjesto gdje je Bog prema grešnom čovjeku djelovao u milosti.
Očekivati ​​Njegovu milost dok se odbacuje sredstvo za njezino postizanje, pogubno je u pogledu vječnosti.

Današnje čitanje: Habakuk 2,1-20 · Marko 10,13-22

• Android
• iOS