(Bog) daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i šalje kišu na pravedne i nepravedne.
Matej 5,45
Čini se da je ovaj stih truizam, to jest očevidna istina. Dokle nam seže pamćenje, sunce i kiša, toliko potrebni za naš život, nikada nisu izostali. Bilo je sušnih razdoblja u nekim dijelovima zemlje ili poplava u drugim područjima, ali načelno je ta izjava očigledno istinita.
Ni oko drugog dijela navoda ne može biti dvojbe. Čak i zle i nepravedne osobe iskuse dobrobit sunca i kiše.
Srž retka, „On daje“, jest ono što u nekima izaziva nelagodu ili otvoreno protivljenje. Ako prirodni zakoni djeluju, zašto uvoditi Boga u to? Postavimo protupitanje: tko je stvorio i nadzire te iznimno složene postupke?
Od početka stvaranja naš veliki Bog upravlja suncem i kišom, to jest „sve nosi riječju svoje snage“ (Hebrejima 1,3). Gledajući u tome svjetlu, svjesni smo da iza tih za život važnih prirodnih pojava postoji dublje značenje.
Bog još uvijek zapovijeda, što god ljudi mislili. Neki se bune protiv Njega, drugi poriču Njegovo postojanje. Ipak, Bog još uvijek dopušta da sja sunce i pada kiša.
Ako bismo na takav način postupali s našim protivnicima, ne bismo li se trebali diviti Božjem strpljenju s Njegovim buntovnim stvorenjima? Nije li to dokaz Božje dobrote prema svima nama?
„Gospodin ... je strpljiv prema nama, ne želeći da itko propadne, nego da svi dođu k pokajanju“ (2. Petrova 3,9).
Današnje čitanje: Izaija 48,9-22 · Hebrejima 10,31-39
Mobilna aplikacija: