Onaj tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a onaj tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje na njemu.
(Ivan 3,36)
Neka žena je na palubi prekooceanskog broda dijelila evanđeoske traktate. Primivši jedan od takvih traktata, neki gospodin je letimično pogledao o čemu se radi. Kada je vidio koja je tema, poderao ga je na komadiće i bacio preko ograde. Veselo je gledao kako vjetar raznosi komadiće i odnosi ih u more.
No kada se te večeri skidao u kabini i spremao na noćni počinak, na odjeći je našao komadić papira. Bi je to dio onog poderanog traktata i na njemu su bile samo dvije riječi: „Bog“ i „vječnost“.
Samo dvije riječi, ali beskrajno dubokog značenja! Čovjek je legao u postelju, ali se nije mogao smiriti. Te dvije riječi neprestano su mu prolazile mislima. Popio je čašu konjaka ne bi li skrenuo pozornost s njih, ali mu to nije pomoglo.
„Bog!“ S Njime treba računati, htio to čovjek ili ne.
„Vječnost!“ Prijeteća riječ! Kako je kratak život što mu je preostao u usporedbi s vječnošću! Ne bi li trebao ozbiljnije promisliti o svemu tome?
Ne znamo kako dugo su te dvije riječi i pomisao na uskrsnuće i Božji sud mučile savjest toga čovjeka, no jednoga dana je čuo Evanđelje Sina Božjega, koji je došao na Zemlju kako bi krivce, kakav je i on sâm, pomirio s našim svetim Bogom. Vjerom je primio tu dobru vijest i našao mir za svoje srce i savjest.
Iz kalendara Dobro sjeme - izdavač: GBV
Photo by Mihály Köles on Unsplash