Propovjednik 10,12.13

Neki stariji kršćanin je jednom ispričao ovu priču: „Među zidarima koji su radili za mene imao sam jednoga koji je odvratno psovao. Uvijek sam se ražalostio kad bih ga čuo. Osobito loše je bilo ponedjeljkom, kad bi mu, nakon pijančevanja nedjeljom, bilo teže raditi.

„Jednog takvog ponedjeljka pala mi je na um korisna misao pa sam ga pozvao k sebi. Dok mi je prilazio, reče: ‘Znam da danas baš ne radim kako treba. Ne trebaš mi to reći. No čovjek treba malo i uživati. Zar mi zamjeraš zbog toga što sam popio nekoliko čaša piva?’

„Ne“, odgovorih mu, „nisam htio razgovarati s tobom o tvojem pijanstvu. Ako misliš da slobodno vrijeme imaš za to da si upropaštavaš zdravlje, ja ti to ne mogu zabraniti. Ono što mi je važno jest to da posao obavljaš kako treba. No ono što ne dopuštam je to da se moliš javno ovdje na gradilištu.“ – „Ja da se molim? Ja se nikada ne molim!“ – „Da, moliš se. Cijelo jutro te slušam kako zazivaš Boga da te prokune. Zar stvarno hoćeš da te osudi? Zar ti je život tako odvratan da želiš primiti prokletstvo prije negoli dođe vrijeme za to? Što se tiče mene, ja ću moliti Boga za to da te spasi.“

Čovjek je pocrvenio u licu kao cikla, okrenuo se i vratio svojem poslu. Je li to uzeo k srcu? Bog zna. Otada se barem trudio da na posao dolazi trijezan. I nikada ga više nisam čuo psovati.

Današnje čitanje: 1. Kraljevima 8,41-53 · Ivan 7,14-24